Nisu nam problem ni kantoni ni entiteti. Problem je to što još u suštini nismo ušli u 21. vijek. Tako Bosnu i Hercegovinu u 2014. godini vidi američka administracija, odnosno njen trenutno najaktivniji predstavnik u Sarajevu – Nikolas Hil, otpravnik poslova Ambasade SAD.
Da bi BiH ušla u 21. stoljeće (ne reče Hil jesmo li sad u mlađem, starijem kamenom dobu ili…), neophodne su joj ozbiljne reforme. A mi u smrtno ozbiljnim reformama neprekidno još od devedesetih godina 20. vijeka! Nakon što brojni mirovni planovi kreirani u evropskoj kuhinji nisu prekinuli rat u BiH, Amerikanci su u svoju vojnu bazu u Dejtonu postrojili političku kremu Srbije, Hrvatske i BiH i natjerali ih da parafiraju mirovni sporazum. Iz tog mirovnog sporazuma BiH evo gotovo pune dvije decenije crpi Ustav, koji su svih poslijeratnih godina najviše kritikovali upravo zvaničnici administracije SAD. Pokušavali su ga popravljati raznim procesima. Reformskim dakako. Prudskim, butmirskim, aprilskim. Svi su okončani bez ikakvog uspjeha jer se unutar BiH među vodećim političkim strankama (takozvanim zaštitnicima naroda) nije mogla naći dvotrećinska većina da zamišljeno u procesima bude usvojeno u parlamentu.
I tako, reforma za reformom, proces po proces, dejtonska BiH postade punoljetna, ali ostade potpuno zaostala pa joj takvoj nije mjesto u 21. vijeku. Može to mjesto zaslužiti primjenom vrlo jednostavnog recepta. Prema Hilovoj interpretaciji, taj recept ne zahtijeva gašenje kantona ili entiteta ili mijenjanje ustavne strukture države na neki treći radikalni način. Dovoljno je “samo” natjerati političare da više ne zloupotrebljavaju institucije vlasti za svoje ciljeve i obezbijediti da te institucije funkcionišu isključivo radi zadovoljenja želja i potreba građana i naroda.
Kada bi ovo bilo provodivo i u jednoj državi na svijetu, počevši od SAD, stanovnici BiH dobili bi bolji životni standard od Norvežana. Punim angažmanom armije poslanika, direktora, ministara i svite koja ih opslužuje u radu za opšte, a ne za lično dobro, stvorili bismo toliki višak vrijednosti da bismo morali pokrenuti novi rat kako bismo se riješili nagomilanih viškova. Zamislite samo kada bi na zadovoljavanju potreba birača počelo raditi svih dvjestotinak ministara koliko ih imamo u BiH, kada bi se stotine naših parlamentaraca dale u usvajanje zakona i smišljanje strategija razvoja, kada bi hiljade direktora počele zavoditi red u zavodima, fondovima, javnim preduzećima, otpuštati rođake neradnike i dodjeljivati milionske poslove najsposobnijima… Ništa korupcija, ništa prodaja prirodnog blaga za miliončić-dva na računu u inostranstvu, ništa verbalni politički ratovi kojima se prikrivaju krađe. Zbogom namještanju višemilionskih poslova svojim kumovima sve pod plaštom zaštite naroda od majorizacije i ugnjetavanja. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond po žurnom bi nam postupku poslali protestnu notu zato što smo se doveli u red i u situaciju da nam više ne trebaju nikakvi njihovi krediti, a najmanje oni “najpovoljniji” koje uzimamo i otplaćujemo ovih poratnih godina. Vjerovatno bi nas i Ujedinjene nacije isključile iz svog članstva kako bh. politika svojim poštenjem i samoodricanjem ne bi zarazila vlasti ostalih država jer ni Japan nije imun na korupciju i na ostale nepodopštine funkcionera. Vijeće Evrope bi sa vanrednog zasjedanja svog parlamenta poručilo da se samo šalilo kad nas je nagovaralo da izmijenimo Ustav zbog presude “Sejdić i Finci”.
Osim potresa na međunarodnom planu, pregalaštvo hiljada nižerangiranih i višerangiranih vlastodržaca u BiH izazvalo bi i pobunu naroda i građana u samoj ovoj državi što još nije zakoračila u 21. vijek. Uvođenje reda s vrha dovelo bi do kolektivne traume da svi sve svoje poslove moramo završavati isključivo po redu i propisima, a ne po poznanstvu i vezama. Da se moramo zapošljavati kako bismo zarađivali plate, a ne da se otimamo za radna mjesta u kojima rada ima jedino u nazivu. Da djecu takmičimo po stvarno stečenom znanju, a ne po posjedovanju sumnjivo stečenih diploma, automobila i stanova na moru. Da ljekare ne podmićujemo slanjem na poklon-seminare, nego da ih prijavimo kada kažu “svi su antibiotici dobri, ali ovaj u zadnje vrijeme najčešće propisujemo”. Da na izborima ne glasamo za najratobornije ublehaše, nego da se prije zaokruživanja opcije pokušamo sjetiti je li iko od kandidata do sad uradio nešto konkretno i za našu djecu. Red, rad i disciplina jednako bi u očaj bacili i fukcionere u onom trećem, navodno, nezavisnom stubu vlasti. Koliko bi tužilaca i sudija dobilo čir na želucu kada bi već sutra nekome morali položiti račun nabrajanjem odbranjenih optužnica i osuđujućih presuda za najteži kriminal?! Koliko bi njih dalo ostavke i otišlo u notare kada više ne bi imali mogućnost da istrage i slučajeve vode i dobijaju medijskom promocijom, umjesto prikupljenim dokazima. Mnogi bi se i penzionisali čim više ne bi imali političkih naloga iz kojih se jasno vidi ko je tužiocima sljedeći na listama za procesuiranje.
Ovakve ozbiljne reforme, ako je Hil mislio baš na njih, urušile bi i mnogo stabilnije političke sisteme od bosanskohercegovačkog. Zato je, umjesto zavođenja reda, bezbolnije i politički korisnije pričati o hitnoj potrebi za promjenom Ustava BiH jer je važeći stvorio nepravednu i nefunkcionalnu državnu strukturu. Vrijeme je idealno, izbori će za koji mjesec, pa je glasače zgodno zamajavati zagovaranjem neke nove međunarodne konferencije koja bi izrodila Dejton 2 ili se protiviti promjenama braneći slovo, a ne duh postojećeg Dejtonskog sporazuma.
wpDiscuz