Da odmah na početku otklonimo moguće nesporazume: kantu govana smatram legitimnim alatom demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvorenijim i radikalnijim – ako hoćete, čak i iskrenijim – od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice.

Takva je razmjena mišljenja, uostalom, prilično široko prihvaćena u takozvanim demokratskim kulturama, gdje se već uobičajeno koristi u dijalogu s jačim, s onim kome se tako nešto ne može reći u lice, jer mu je lice zaštićeno zakonom. Ukratko, protiv dalekih, apstraktnih avatara iz krugova političke elite i društvene moći – i to one vrlo fizičke – kojima je pokvareno jaje na licu ili kanta govana na glavi jedini izravni kontakt s onim što se kolokvijalno naziva demokratskom bazom.

I to je jedini problem s onom kantom govana što ju je anonimni komentator ove nedjelje sručio na glavu splitskog pisca Ante Tomića. Možda sitni, ali jedini.

Za bacanje pokvarenih jaja na jačega – na premijera, predsjednika, ministra, generala ili nadbiskupa – jednostavnom samopodrazumijevajućom logikom treba, naime, imati jaja: rečena su gospoda, osim institutima političkog imuniteta, zaštićena i kordonima uniformiranih tjelohranitelja i djelobranitelja u civilu. Za bacanje pak kante govana na slabijega – jednakom samopodrazumijevajućom logikom – treba samo biti šupak.

Anonimna većina

Antu Tomića – kao i svakoga tko u gradu Splitu razmišlja svojom glavom – svaki šupak ima potrebu i pravo provocirati i glasno vrijeđati na ulici, udobno zaštićen toplom, većinskom mediokritetskom anonimnošću, bez obzira je li ta većina misli kao i šupak, ili mu se samo sklanja s puta. Od takve anonimne većine – koja ne razmišlja svojom glavom, pa joj ni sranja, kako vidimo, ne padaju na vlastitu pamet, već na tuđu – svatko popisan imenom i prezimenom je slabiji. Jer je u svom imenu i prezimenu izdvojen iz krda, sam protiv svih.

Ante Tomić je, najzad, samo pisac i novinar. Kad on pije kavu na Pjaci, nema kordona interventne policije, nema ni počasnog veteranskog zdruga, ni televizijskih kamera, ni agenata u civilu s onom manistrom što izdajnički viri iz uha, ni rabijatnih, izbrijanih tipova u tijesnim crnim majicama: sve što Ante za obranu od govana ima jest njegov šešir.

Split se neće oprati

Šupku se dakle baš ništa neće dogoditi, i on to zna. Osim što će biti slavljen kao heroj šupačke većine, makar i anoniman, jer je prevelik šupak da bi se time barem pohvalio na Fejsu. O da, odgovorio bi on Anti i drugačije, rekao bi mu sve što ga spada, napisao bi i on neki tekst za novine, kolumnu, esej, roman bi cijeli napisao, samo da zna gdje dođe veliko, a gdje malo slovo, i gdje se meću zarezi i uskličnjaci, mater im jebem i ko ih je izmislijo.

Zato šupak, kad se ne slaže s Antom, radi jedino što šupak zna: sere.

Zato kanta govana, kad je iz dubine duše iscijedi šupak – netko dakle tko za tu kantu otkida od usta – nije više legitimni alat demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvoreniji i radikalniji od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice. Bačeno na izdvojenog iz krda, na slabijeg i nezaštićenog, to se govno ispostavlja tek nešto malo manje otvoreno i radikalno od, recimo, kamena, noža ili metka.

Zato se Ante razmjerno brzo i lako oprao od toga govna, a Split nije i neće. Njegovim stanovnicima – onima koji će i govna s Tomićevog šešira progutati, kao i sva dosad – svaka je utjeha slaba: i ona da govna padaju po Anti Tomiću, i ona da ne padaju po njima.

Jednostavnom samopodrazumijevajućom logikom, naime, kanta govana po glavi Ante Tomića precizno se računa kao kanta govana po glavi stanovnika Splita.