UNATOČ tome što su svojski potegli da podrgiju revolucionarne strasti i raspale maštu kod svoje ideologijski razbaštinjene publike u regiji, bosanski revolucionari kao da su odjednom izgubili dah, a njihovi revoluciju je počela da nagriza entropija. Jučer su, naime, u svim gradovima prosvjedi prestali, osim u Sarajevu, gdje se okupilo par stotina besposlenih komunista koji prosvjeduju. Plan rušenja federalne vlade je definitivno propao. Revolucija u Bosni je caput. Svi oni koji su u bosanskom “događanju naroda” vidjeli autentični socijalni bunt obespravljene i unižene radničke klase, ugrizli su vlastiti jezik. U “bosanskom loncu” se, izgleda, kuhala malo tvrđa hrana od one koju može svariti prosječni osjetljivi ljevičarski želudac. Ono što slijedi je potpuni kolaps zanosnih nada, pomračenje revolucionarne svijesti i potpuni antiklimaks.
Borislav Ristić l index.hr
Sada je valjda svima jasno da tu nije bila posrijedi nikakva socijalna revolucija, nego pokušaj politički režiranog državnog udara i napad na ustavnopravni poredak zemlje, sa veoma opasnim konzekvencama. Autentične socijalne revolucije, uostalom, ne postoje – osim u usijanim i politički nezrelim ljevičarskim glavama. One koje nazivamo takvima, sve socijalističke revolucije, uglavnom su bile dobro osmišljeni i organizirani državni udari. Nije drukčije ni s ovom bosanskom. Revolucija je samo mit, jedan od moćnijih mitova kojim pokušavamo objasniti svijet oko sebe, ali ipak samo mit, i to opasan, ako ostanemo pod njegovom vlašću.
Forza Bosna
I bosanska je revolucija, nakon prvobitnog oduševljenja koje je izazvala, počela pokazivati svoje čudno i pomalo nakazno lice. Tragovi prvih paljevina odavali su sve jasniju političku pozadinu pobune koja je krenula iz Tuzle. Tuzla nije samo grad propalih socijalističkih mastodonata, nego grad u kome caruju ljevičarske i progresivističke udruge, sa izrazito antinacionalnim i projugoslavenskim ideologijskim profilom. Jedna od tih udruga, “Udar”, izdala je proglas na svojoj Facebook stranici, u kome je pozvala radničku klasu na bunt. I gle čuda, odazvalo se par tisuća ljudi, uglavnom radnika, koji su tu došli predvođeni svojim sindikalnim vođama.
No, unatoč snažnim ljevičarskim porukama, oni ne idu pred tvornice, ne prozivaju tajkune, ne napadaju banke, već jedino i isključivo institucije kantonalnih vlasti. Kao kad biste svoje nezadovoljstvo ekonomskom situacijom u zemlji izražavali napadom na županijska poglavarstva i sudove. Napad na kantonalne vlasti nije imao socijalnu poruku, već političku – bio je to poziv na unitarizaciju Bosne, što je i bio jedan od ciljeva istaknutih u spomenutom proglasu. Uz to, gomila glasno uzvikuje Fahrino ime. Razlog se može činiti jednostavnim – to je jedan od rijetkih političara koji već mjesecima preko medija širi populističku galamu protiv korumpiranih političara i priziva socijalne nemire. Međutim, Fahro je i ministar sigurnosti BiH. Malo neobično da prvi policajac u državi poziva narod na pobunu, ne?
Fahrudin Radončić-Fahro, je, pored toga što je aktualni ministar sigurnosti BiH, i vođa stranke Saveza za bolju BiH, treće po snazi bošnjačke partije, te vlasnik lista Dnevni avaz, vjerojatno najbogatiji bosanski tajkun, koga nazivaju i bosanskim Berlusconijem. On se do svoje današnje pozicije uspinjao u ratnim godinama preko nacionalističke SDA, uz čiju pomoć osniva “Dnevni avaz” i postaje neprikosnoveni gospodar bosanskog medijskog prostora, vremenom jači i od svojih političkih pokrovitelja. Prije četiri godine on osniva stranku SBB, koja prvo nastupa sa ekstremno nacionalističkih pozicija, i napada SDA da je izdala bošnjačke nacionalne interese, da je skrenula s Alijinog puta, itd., i uzima njihovo ekstremno desno glasačko tijelo, e da bi, samo nakon dvije godine, potpuno promijenio ploču i postao zagovornik europskih vrijednosti, kritičar nacionalizma i perjanica građanske Bosne. Kao takvog ga prihvataju stranci i on postaje američki politički favorit.
Revolucionarni antiklimaks
E sad, zamislite da iza socijalnog bunta u Hrvatskoj organizacijski stoji vlasnik EPH, Ninoslav Pavić, koji je u međuvremenu preuzeo Ministarstvo unutarnjih poslova od Ranka Ostojića, i da taj čovjek govori o korupciji i prosipa socijalnu demagogiju – a da na njegovu priču, pored obespravljene hrvatske narodne mase, nasjedne cjelokupna ljevičarska mundana intelektualna elita i mediji u Bosni, Srbiji i Sloveniji? Smijeh živi. (Uostalom, takva nadrealna situacija i nije tako nemoguća u ovoj ludoj državi, s obzirom da jučer “Jutarnji” prenosi Dežulovićev tekst u kome ovaj zaziva krv i palež na ulicama hrvatskih gradova.) Ili, zamislite blamažu da svjetski mediji prenesu sliku izvjesne Ferihe, i da ta slika uplakane, izgladnjele i ponižene radnice, postane simbolom prosvjeda, dok se u stvarnosti ta žena zove Lejla Kusturica, i supruga je predsjednika jedne male, elitističke, kvazi-liberalne sarajevske stranke? Kao kada bi, recimo, simbol socijalnih prosvjeda u Hrvatskoj postala supruga Ivana Vrdoljaka ili, recimo, uplakana Vesna Pusić osobno. Bio bi to nemali razlog da ljudi koji povjeruju u takvu farsu preispitaju emocionalni sklop svoje ličnosti.
Nova blamaža “revolucionarnih gibanja” u Bosni je potpuna kompromitacija i otpočinjanje svađa ibacanje klipova u revolucionarni točak između i oko nominalnih vođa prosvjeda, u čijem središtu je Aldin Širanović. Naime, Aldin Širanović sebe smatra jedinim legitimnim vođom prosvjeda, koji ima pravo pregovarati s vlastima u ime prosvjednika i ne dozvoljava da drugi predstavnici građana izađu sa svojim zahtjevima. Neobično za jednog lidera spontanih prosvjeda i zagovornika direktne demokracije. Pritom je u medijima osvanula i njegova prepiska uoči samih prosvjeda, u kojoj on tvrdi da “organizacija prosvjeda ide dobro” i da je “sve već riješeno na državnom nivou”. Pritom kaže i da se “čuo sa Senadom (Hadžifejzovićem)”, vlasnikom Face TV, koja je bliska stranci Fahrudina Radončića, u vezi gostovanja kod njega u emisiji. Zatim spominje i kako je “bankrotirao”, te da je “potegao veze” kako bi se malo “popravio financijski”. Izgleda da su naši revolucionari imali plan za samo prva tri dana, do kada je puč trebao biti završen, ali je stvar zapela “na višoj razini” i sada kreću međusobni obračuni i optužbe.
Nacionalisti stišavaju revolucionarne strasti
I dok se većina Srba i Hrvata u Bosni vrlo brzo nakon objavljivanja proglasa grupe “Udar”, pod nazivom “Nova Bosna i Hercegovina”, a koji se, sasvim slučajno, u dobroj mjeri poklapaju sa proklamiranim ciljevima stranke SBB, potpuno ohladila od prosvjeda – shvatajući da se radi o politički motiviranim prosvjedima, koji za cilj imaju unitarizaciju Bosne – slična stvar se dešava i unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa, gdje bošnjački nacionalisti s podozrenjem gledaju na prosvjede i pozivaju na trezveniji pristup čitave stvari.
Malo neobična situacija za zagovornike teze da je u Bosni i Hercegovini nacionalizam glavni izvor nestabilnosti i da su međuetnička trvenja opasnost koja prijeti da Bosnu ponovo pretvori u “bure baruta”. Stoga je potpuno pogrešna percepcija srpskih i hrvatskih nacionalista trpanje svih Bošnjaka u isti koš, koji ih žele majorizirati, zatrti njihova nacionalna osjećanja i stvoriti unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Naime, bošnjački nacionalisti osjećaju jednaku indignaciju nad ovim prosvjedima i njihovim ciljevima kao i hrvatski i srpski nacionalisti. Kako izgleda, mnogo veća opasnost za stabilnost Bosne i Hercegovine i suživot različitih nacija u njoj predstavljaju unitaristi iz lijevo-liberalnih i građanskih krugova, koji su neprijatelji svakog nacionalizma i zagovornici ukidanja entiteta.
Tako je proislamski magazin Saff od početka ukazivao na političku pozadinu prosvjeda. Nacionalistička SDA drži se zajedno sa SDP-om, jer na federalnom nivou dijele vlast, a po kantonima vlasti imaju jedna ili druga stranka. Napravljena je i Facebook stranica “Tražimo ostavku ministra nesigurnosti Fahrudina Radončića”, koja je vrlo brzo dobila veliki broj “lajkova”. Danas su, pak, braniteljske udruge uputile otvorenu prijetnju prosvjednicima i Fahrudinu Radončiću osobno, da će se oni obračunati s njima ukoliko ne prestanu odmah s paljenjem državnih institucija. Tu je i diplomatska aktivnost premijera Hrvatske, koji odlazi u Mostar, kao i Dodikov odlazak u Beograd, a danas turski ministar vanjskih poslova (Turska tradicionalno podupire SDA) dolazi u posjet Sarajevu. Svi oni pozivaju na smirivanje strasti i racionalan dijalog. Osim, naravno, bivšeg predsjednika Mesića, čiji se posjet Sarajevu i njegove izjave samo uvjetno može nazvati diplomatskim.
Što nakon propale revolucije?
Što se pak tiče vanjskopolitičke pozadine ovih prosvjeda, a teško je povjerovati da su u jednom međunarodnom protektoratu kakva je Bosna išta događa bez “amenovanja” tih instanci, o tom se zasad može samo spekulirati. Poznato je da je ministar Radončić američki favorit, kao i to da su Amerikanci, kao preziratelji svkog etničkog nacionalizma, cijelo vrijeme svoje prisutnosti u Bosni bili prilično dosljedni zagovaratelji unitarne i građanske Bosne i Hercegovine. Vjerojatno je inicijalna kapisla ovih događaja bila nedavno usvojena Rezolucija Europskog parlamenta o BiH, u kojoj se kritizira daytonski ustroj Bosne kao nefunkcionalan i traži se preustroj upravo na nivou Federacije. Ukratko, iako se u tom dokumentu govori o “federalizaciji”, spajanju županija i kantona, jednakopravnosti sva tri konstitucionalna naroda, jasno je da se ide ka stvaranju trećeg entiteta.
Vjerojatno su Amerikanci, organiziranjem ovih prosvjeda, promptno odreagirali na ovu europsku inicijativu, htijući dovođenjem unitarista na vlast državnim udarom ojačati njihovu poziciju. To ne znači da je unitarna Bosna krajnji cilj njihove politike, jer je to prilično neizgledna opcija, no svakako žele ostati u igri. Da je ovo američka inicijativa, može se suditi i po prilično zbunjenoj i nespretnoj, doduše, već poslovično takvoj, reakciji Europljana na ove prosvjede. U svakom slučaju, budući je državni udar u Bosni očevidno neslavno propao, za nadati se je da će se taj proces institucionalnog preustroja BiH odvijati bez naglih pokreta i jakih strasti, prije svega jer su najusijanije glave u toj igri sasvim neslavno ispale iz kombinacije.
A što, na kraju, reći za naše zapjenušane poklonike bosanske revolucije, koji su se, čudnom ironijom sudbine, sve podržavajući “socijalni bunt” obespravljene radničke klase, odjednom našli u zagrljaju tajkuna, tajnih službi i, vjerojatno, omraženih američkih imperijalista? Ništa, dečki, često se tako desi da revolucionari ostanu bez revolucije. Više sreće neki drugi put. Možda vam nekad i pođe za rukom.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
wpDiscuz