Mogu li arhitekti obrnuti tijek stvari i umjesto služenja konzervativnom društvu koje je utjecalo na naše gradove, učiniti da grad utječe na društvo ?
B. Tschumi
Povod za potrebom osvrta na destrukciju grada u velikoj mjeri proizlazi iz moga uvjerenja da arhitektura može, odnosno treba promijeniti društvo, te je sposobna potaknuti procese “urbanih preokreta” koji su nužni za “oblikovanje uvjeta”.
U bosansko-hercegovačkom društvu, društvu izgubljenih kriterija i mjerila vrijednosti, društvu koje se zadnjih desetljeća isključivo bavi posljedicama nepromišljenih postupaka i vlastitih pogrešaka primjetan je nedostatak kritičkog odnosa prema pojavama i događajima, zbog kojih se iznova ulazi u nove konflikte. Potpun izostanak zavičajne samosvijesti dovodi Bosnu i Hercegovinu i njene urbane cjeline i gradove u sukob i sa kulturnim dobrima, a ponajviše u sukob sa samom sobom.
U središtu je eksplikacija promjena u konceptualnoj paradigmi poimanja urbanog prostora. Interferiranje arhitekture sa značenjima kulture, ekonomije i politike, odnosno onkološka disjunkcija urbanog prostora i arhitekture treba biti sveobuhvatan pristup prostoru čija je zadaća dati mogućnost za stvaranje kulturnog modela kao uvjeta za obnovu društvenih stavova.
Značajnu ulogu u interferenciji urbanog prostora u kohabitaciji, u semantičkom smislu, sa korisnicima toga istoga prostora na sebi svojstven način zauzima urbana skulptura.
Urbana skulptura kao kombinacija koncepta i iskustva prostora
/ „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”/, tako je Lav Nikolajevič Tolstoj započeo svoj roman Ana Karenjina. Nakon posljednjega rata u BiH, mnoge priče možemo započeti rečenicom: „Svi sretni događaji nalik su jedan na drugi, a svi tragični, tragični su na svoj način”.
To pokazuje i primjer kulturocida i odnosa prema urbanom prostoru u Bugojnu koji može biti paradigma koju u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomena učitavamo prilikom naše interpretacije stvari i pojava oko nas, a konkretno se odnosi na destrukciju urbanih skulptura akademskog kipara Stipe Ledića (1934-2012. godine), rođenog u Bugojnu, koji je Školu za primijenjenu umjetnost završio u Sarajevu, a diplomu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Frana Kršinića na kiparskom odjelu, stekao je 1962. godine. Nakon toga odlazi u Pulu gdje se zapošljava na mjestu profesora likovnog odgoja u Osnovnoj školi ”Vladimir Gortan” u Puli.
Majstorskoj radionici prof. Frana Kršinića vratio se 1968. u svojstvu majstorovog suradnika gdje se usavršavao i podučavao do 1979. godine.
Kao stručni suradnik od 1979. radio je u bugojanskom Zavodu za urbanizam i izgradnju grada Bugojna. Grad Bugojno nagradio ga je titulom Počasnog građanina i dodijelio mu više nego zasluženo Priznanje za doprinos razvoju kulture grada. Sudbina je htjela da mu velik broj radova bude uništen u ratnom vihoru koji je početkom devedesetih zahvatio Bosnu i Hercegovinu i doveo do konačnog raspada Jugoslavije, a njega prisilio da napusti rodnu kuću i atelijer u krugu nekada uzornog, a sada posrnulog bugojanskog građevinskog poduzeća ”Gorica”, kako bi preselio u sigurnost koju mu je pružio Zagreb.
Razvitak urbane matrice grada Bugojna bio je prepoznatljiv prije svega na opredjeljenju planskog pristupa planiranju prostora izradom i provedbom planskih dokumenata, odnosom prema kulturno-povijesnom naslijeđu i recentnim arhitektonskim zahvatima, krajobraznoj arhitekturi, uključivo i interpolacijama urbane skulpture u prostoru urbanog tkiva što je Bugojno svrstavalo u sam vrh uređenog, urbaniziranog grada.
Svoj doprinos na stvaranju te urbano-kulturne vedute grada dao je i akademski kipar Stipo Ledić.
Pored niza ostvarenja opredmećenih u kamenu Ledić je posebice suptilno ovladao brončanim skulpturama. Brončane biste što smo ih viđali po predvorjima škola i kulturnih centara, pokušavajući iskazati portretnu sličnost i karakter portretirane osobe, izveo je Ledić: recimo, biste Ive Andrića i Stjepana Radića za osnovne škole u Zagrebu.
Ono po čemu je grad Bugojno bio prepoznatljiv, bile su njegove fontane u kojima je Ledić uspio spojiti bezvremenske forme kombinirajući kamen i broncu sa neizostavnim elementom vode i tako se Bugojno kao malo koja urbana cjelina mogla pohvaliti svojim odnosom prema prostoru.
Primitivni trend rušenja i oštećivanja spomenika, traje i do današnjih dana, a na žalost, nije zaobišao ni mnoge druge gradove u Bosni i Hercegovini.
Prije nekoliko dana bili smo nijemi svjedoci vandalskog čina dekonstrukcije jedne od najljepših fontana u Bugojnu kada su n.n. počinitelji (sakupljači bronce) demontirali brončane skulpture «dječaka i djevojčice» sa fontane u središtu grada.
Neko novo doba
U ratnom i poratnom periodu u BiH, na razini prostora dogodile su se značajne promjene. Velik je dio prostora uništen te se oporavio minimalno i sporadično. Samoj revitalizaciji prostora pristupilo se stihijski. (…ne može se obavljati revitalizacija sela, a da se istovremeno ne vrši obnova gospodarskih objekata seoskih domaćinstava…).
Naravno da su i brojni gradovi vrlo loše prošli bilo da su srušeni, iseljeni i napušteni te bili u situaciji prihvatiti nove useljenike koji su negdje na drugom mjestu izgubili svoje domove.
Tako, u novoj tranziciji u prostoru dolazi do pojava novih kako prostornih struktura, tako i struktura novih društvenih odnosa in statu nascendi. Na sceni su neki novi akteri i neke prepoznatljive promjene u prostoru i gradovima.
Ovo razdoblje karakteriziraju promjene, nestabilnost, nesigurnost lokalnih zajednica te tokovi koje je arhitekt Bernard Tschumi, dugogodišnji profesor i dekan Škole za arhitekturu, urbanizam i zaštitu graditeljskog nasljeđa na Sveučilištu Columbia u New Yorku i zagovornik arhitekture kao sredstva za učenje o svijetu u svojoj knjizi “Arhitektura i disjunkcija” izrazio potrebom tumačenja arhitekture iz pozicija drugih znanosti prije svega sociologije prostora. Tschumi-jev stav u velikoj mjeri proizlazi iz uvjerenja da arhitektura može odnosno treba promijeniti društvo, te je sposobna potaknuti procese “urbanih preokreta” koji su nužni za “oblikovanje uvjeta”.
Logičku funkciju disjunkciju, nazivamo logičko ili…
U tom kontekstu možemo promatrati pojave i njihove koncepcije poput destrukturiranja, superimpozicija ili crossprogramminga u novom odnosu društva prema urbanom prostoru.
Gotovo je neshvatljiv odnos društva prema vrijednostima moderne arhitekture Bosne i Hercegovine koju su godinama stvarali Neidhart, Smiljanić, Baldasar, braća Kadić, Finci, Rajs, Štraus, Ćelić, Janković, Kurto, Bašić i drugi.
Arhitekt Juraj Neidhart u BiH je došao kao đak bečke Akademije umjetnosti, ali i kao netko tko je radio u čuvenom Berensovom i još čuvenijem Le Corbusierovom ateljeu. Upravo jedan od njegovih studenata, arhitekt Zlatko Ugljen u urbanoj matrici Bugojna, baš kao i Ledić, ucrtao je značajan trag u smislu konceptualne transpozicije «tijela u prostoru» bilo da se radilo o pojedinačnim arhitektonskim ostvarenjima. (Hotel Kalin, Titova rezidencijalna vila na Gorici…), ili u urbanističkom rješenju regulacionog plana gradskog Centra, a koji je u I fazi provedbe i ostaje jedina svijetla točka odnosa prema urbanom prostoru u kohabitaciji sa korisnicima tog istog prostora.
Uistinu je teško definirati razlikovanje između građevine i arhitekture, pri čemu građevini pripada pravo postojanja unutar granica iskoristivosti, dok arhitektura teži spoznaji cjeline i njene projekcije u urbanom prostoru. (Hotel Kalin ?!).
Što je ostalo…
Neka kao podsjetnik ostanu slike destrukcije Ledićevih fontana koje su nekada krasile brončane skulpture «dječaka s ribom» u gradskom parku i već spomenuti «dječak i djevojčica» …
A kao opomena da su umjetnost i kultura sposobni potaknuti procese urbanih preokreta koji su nužni za oblikovanje uvjeta neka nas podsjeća jedina Ledićeva preostala brončana skulptura «djevojke s amforom» na javnom urbanom prostoru, ispred poslovne zgrade «Gorica», pozivajući sve nas na žurnu revitalizaciju urbanog identiteta…
I na koncu vraćajući se na dilemu Tchumija,
Mogu li arhitekti obrnuti tijek stvari i umjesto služenja konzervativnom društvu koje je utjecalo na naše gradove, učiniti da grad utječe na društvo ?
Odgovorit ću potvrdno, ukoliko društvo (politika) omogući arhitektima da utječu na gradove, a tako će i gradovi utjecati na procese urbanih preokreta koji su nužni za oblikovanje uvjeta življenja u njima.
Zdenko Antunović, dipl.arhitekt
U Bugojnu, 25.01.2014. godine