Nepodnošljiva referendumska kakofonija koja je okupirala Hrvatsku u zadnjih nekoliko tjedana zamaglila je događaje vezane za neka vrlo značajna politička pitanja. Osim što se hrvatske vlasti čine izgubljene i u prostoru i u vremenu, ni mediji skloni postojećem režimu nisu daleko od toga. Tako se 26. i 27. studenog u Sarajevu održala konferencija povodom 20 godina rada Haškog suda. Kao da se to Hrvatske ne tiče. Najistaknutiji i najglasniji hrvatski predstavnici na toj konferenciji, osim manjih ženskih udruga žrtava Domovinskog rata, bili su Zoran Pusić i članovi REKOM-a. Zaokupljeni samim sobom i nadmetanjem u iznošenju uglavnom perfidnih laži oko referenduma, glavni hrvatski mediji nisu izvijestili više od nekoliko rečenica vezanih za tu konferenciju (nešto smo mogli pročitati na portalu hina.hr, koja je velikodušno pohvalila REKOM i intervenciju Zorana Pusića). Nažalost, mediji iz Republike Hrvatske ili nisu htjeli ili nisu znali prepoznati važnost te konferencije, koja je završila uz manji prosvjed. Zbog tog zanemarivanja jedini izvor informacija dolazi iz bosanskohercegovačkih medija, najviše bošnjačkih, koji su u ovom slučaju imali monopol u izvješćivanju.
Ivan Pepić l poskok.info
Na konferenciji glavni sudionici bili su članovi Haškog suda. Među njima bio je i sudac odnosno predsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju Theodor Meron, poznat po tome što je saslušao i oslobodio generale Gotovinu i Markača. Drugi dan konferencije bio je otvoren za javnost. Postavljana su i neka pitanja na koja je Meron odgovarao. On je istaknuo važnost dosadašnjeg rada Haškog suda koji je „uspio uspostaviti važne presedane na poljima pružanja zaštite i pomoći svjedocima“. Nadalje, Meron reče kako je „ponosan na dosadašnji rad“ te da „nema nikakve sumnje da će Međunarodni sud zauzeti svoje mjesto u udžbenicima povijesti“. U jednom trenutku, tijekom njegovog obraćanja, sudionici su mu okrenuli leđa. Tako je poznati mladi aktivist Edvin Čudić zajedno s drugim aktivistima iznio transparent s natpisom „RIP Justice“ (pravdo, počivaj u miru). Naravno, svi se slažu da je taj transparent namijenjen zbog prije svega oslobađajuće presude Gotovini, čovjeku koji je spasio Bihać i veliki dio bošnjačkog stanovništva. Neslaganje s radom Haškog suda iskazale su i majke žrtava genocida iz Srebrenice, koje su iskazale zabrinutost, ali paradoksalno dale do znanja da im nije baš drago što je Gotovina slobodan čovjek. No, u Sarajevu su govorili i „naši“. Zoran Pusić je istaknuo da je „Haški sud uvijek imao potporu nevladinih udruga iz Hrvatske iako su one zbog toga često optuživane zbog navodnog manjka patriotizma“. Podsjetimo, taj isti gospodin Pusić nakon prvostupanjske presude Gotovini i Marakču izjavio je kako se čudi Josipovićevim izjavama, jer kome je mjesto u Haagu ako ne njima? U siječnju 2013., nakon što su hrvatski generali oslobođeni, ugledni stručnjak za ljudska prava i brat ministrice Vesne Pusić izjavljuje za B92 kako je „Sud imao mnogo više mogućnosti da odmjeri njihovu krivicu jer su imali više dokumenata“ dodajući kako ga nitko „ne može uvjeriti u ono što se pokušava izvući iz presude Žalbenog vijeća, a to je da se zločini nisu dogodili i da etničkog čišćenja nije bilo.” Dakle, nakon presude Gotovini i Markaču, ugledni borac za ljudska prava posumnjao je u rad Haškog suda, dok je prije par dana licemjerno u Sarajevu pred rajom sasvim drugačije pričao o radu tog suda.
Kao što sam spomenuo, u Sarajevu su bili i REKOM-ovci, čiji je zadatak izvršiti pritisak na vlasti u regiji kako bi se formirala Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji u periodu 1991.-2001. Osim spomenutih žestokih zaštitnika ljudskih prava, u Sarajevu su bili i neki političari iz Bosne i Hercegovine, a priliku za govor pred medijima dobio je i jedan od dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, koji je navodno „uočio dva lica Haškog suda“. Ukratko, s jedne strane je pravedni sud, dok s druge strane on „ne razumije neke okolnosti pod kojima sud donosi oslobađajuće presude za osobe koje su odgovorne za zločine“. Naravno, pravednost suda je za Izetbegovića ona koja je osudila generala Slobodana Praljka i druge istaknute članove Hhtatadašnje Hrvatske Republike Herceg Bosne i (neizravnom posthumnom presudom) članove tadašnjih vlasti Republike Hrvatske. Dok je nepravedni sud onaj koji je oslobodio generala Gotovinu.
Nameće se pitanje kako će hrvatska Vlada nakon niz u začeću izgubljenih ideoloških bitaka protiv svog naroda reagirati na drugostupanjsku presudu Praljku i ostalima? Hoće li uopće lobirati za oslobađanje prije izricanja presude? Ili će, u slučaju negativnog ishoda, iskoristiti isti te uz pomoć Zorana Pusića, REKOM-ovaca i ostalih napasti tzv. „hrvatsku politiku iz devedesetih“ i rad Hrvata iz Bosne i Hercegovine?
Puno se pitanja nameće, a odgovora i vremena je malo. Ostaju samo činjenice. A jedna je da su hrvatski mediji, predsjednik Republike Hrvatske i Vlada opijeni ideološkim ratom kojeg će uskoro izgubiti. Druga je činjenica da su glavni „hrvatski“ lobisti u Sarajevu tijekom konferencije bili REKOM-ovci i Zoran Pusić. Ako njima dodamo i jednog od dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, gradonačelnika multietničkog Grada Sarajeva Ivu Komšića i njima slične i ako samo zamislimo scenu kratkog „prijateljskog“ sastanka između njih i jednog od sudaca Haškog suda, možemo lako zaključiti na koji će način njihovo jaranstvo utjecati na rad Haškog suda idućih nekoliko mjeseci. Na koncu, Bošnjaci su lukavo iskoristili ovu prigodu, dok su i Hrvati i Hrvatska kao i uvijek promatrali sve sa strane, kao da ne žele znati da će za nekoliko mjeseci doći do drugostupanjske presude generalu Praljku i ostalima. Upravo će ta presuda biti jedna od najvažnijih aspekata koji će se uzimati u obzir u kreiranju budućih politika u Bosni i Hercegovini. Svi su shvatili kakav je trend nakon prvostupanjske presude. Vremena je malo, pa bi bilo dobro pokrenuti se.