Beograd je postao glavni grad studentske karavane. Studenti, kao moderno hodočašće, dolaze iz svih dijelova Srbije, pješačeći prema protestnom oltaru. Ministri se tresu, promet stoji, a Vučić iz bunkerizirane rezidencije moli studente da se vrate kući, kao da će ih mamin ručak spriječiti u borbi za pravdu. Hoće li nadstrešnica korupcije konačno pasti ili će se Srbija i dalje sakrivati iza ‘sigurnosnih razloga’?
U Srbiji se, dakle, zatvara parlament. Studenti pješače prema Beogradu, vlakovi ne voze, predsjednik im poručuje da se vrate kući, a nadstrešnica u Novom Sadu i dalje leži pod ruševinama, tiha, prešućena, kao da nikada nije postojala.
Kad u jednoj zemlji nešto stvarno ne smije postati priča, onda se oko toga podigne prava mala birokratska opsada. Zatvore se institucije, organiziraju se sigurnosne mjere, uvede se izvanredno stanje u javnom prijevozu. Netko nazove, dojavi bombu, vlakovi stanu. Studenti dođu, blokiraju fakultete, predsjednik ih zamoli da se na jedan dan vrate kućama. Kao da će se jednim povratkom u zavičaj prebrisati sjećanje na ono zbog čega su se uopće okupili.
Pedeset kilometara od Beograda, u Pančevu, studenti koji su došli pješice iz Niša, Požarevca i Smedereva zaustavili su se na kratki predah. Netko im je pripremio čaj i sendviče. Netko je došao da im pruži podršku, netko drugi da ih snimi za društvene mreže. I dok oni pješače, vlast zatvara zgradu parlamenta da bi “osigurala miran prosvjed”. Kao da su zidovi Narodne skupštine od kartona, kao da će se urušiti ako se netko na njih previše jako nasloni.
Ono što vlasti zapravo žele jest da studenti što prije odustanu. Da ih pređe umor, da ih uhvati rezignacija, da im postane svejedno. A ako ne odustanu, vlast će naći način da im pokaže koliko su nemoćni. Blokirat će vlakove, naći će im vođe, optužiti ih za nerede koji se još nisu dogodili. Vučić će im poručiti da je Srbija slobodna i demokratska zemlja u kojoj svatko ima pravo reći što misli, samo je pitanje koliko dugo.
A nadstrešnica? Ona je već sada samo jedna vijest od jučer, skoro nevažna u odnosu na ono što se događa danas. U nekom trenutku, sve će ovo prestati biti vijest. Studenti će se vratiti kućama, neki razočarani, neki ponosni, a neki će se godinama kasnije sjećati kako su jednom, u ožujku 2025., pješačili prema Beogradu da bi rekli da nije normalno da se ljudi ubijaju pod nadstrešnicama.
I samo će ta nadstrešnica ostati kao trajni podsjetnik da je sve počelo zbog nečega što nitko nikada nije htio objasniti.
wpDiscuz
