NIJE CIJELA BIH PROPALI PROJEKT: Kako je hrvatsko-bošnjačka Federacija umrla kao društvo dok je Republika Srpska postala istinska demokracija

Dok svijet promatra kako se Bosna i Hercegovina (BiH) suočava s duboko ukorijenjenim podjelama, na površinu izbija neugodan paradoks za Europu:

Republika Srpska (RS), često kritizirana zbog nacionalističke retorike i veza s Rusijom, uspjela je razviti živu demokratsku kulturu od Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), entiteta koji uživa potporu Zapada a u kojoj je ta kultura odavno mrtva. Još od daleke 2001 kada je OHR pod austrijskim utjecajem dokinuo odnose među tamošnjim narodima i zamrznuo pluralističku kulturu tog entiteta.

Ovaj paradoks otvara neugodno pitanje o štetnoj ulozi međunarodnog nadzora i destruktivnoj diplomaciji Europske unije koja je u samo par godina nakon rata uništila sve ono što je američka diplomacija učinila 1994 i 1995. A to nešto bilo je ravno čudu. Dovesti u godinu  dana zaraćene Bošnjake i Hrvate  u jedan politički okvir i dogovor te tako prisiliti Srbe na pregovore doista je vrijedno divljenja.

Je li Zapadna OHR-ova intervencija namjerno ojačala RS dok je zamrznula demokratski napredak u FBiH? Ako da, zašto? Ako ne, je li vrijeme priznati glupost i netalentiranost za projiciranje razvoja postkonfliktnih društava? Doista, zašto je EU-ova poslijeratna diplomacija skrenula od jačanja međuetničke suradnje prema produbljivanju podjela?

Republika Srpska: Neočekivana demokracija pod ruskim utjecajem

U RS-u je politički pluralizam pustio korijene na način koji je nezamisliv u FBiH pa čak i u mnogim mlađim članicama Europske Unije.

Ulični prosvjedi, žustre parlamentarne rasprave i otvorena opozicija Miloradu Dodiku redovita su pojava. Nedavni sukobi u Banjoj Luci između gradonačelnika Draška Stanivukovića, glasnog opozicijskog vođe, i policije RS-a zbog spornih izmjena proračuna, pokazali su razinu građanskog aktivizma i političkog angažmana kakvi se obično vežu uz europske demokracije.

Iako Dodik i dalje dominira politikom RS-a, sposobnost oporbe da kritizira njegove politike, kritizira njegovu vlast i mobilizira javnost na ulici ukazuje na političku kulturu koja tolerira neslaganje. Ovi procesi oštro suprotstavljaju RS s FBiH kao dva udaljena i daleka svijeta. U FBIH je stvarna politička konkurencija ugušena. Događanja na ulicama nema. Osim nedavne proslave palestinskih građana u Sarajevu koji su automobilskim sirenama slavili upad iranskih rakteta na tlo Izraela. I ti Palestinci su posljedica djelovanja OHR-a. Pokazat ćemo u nastavku teksta.

Zamrznuta Federacija: Naslijeđe OHR-a podjela i stagnacije

U FBiH je politički pluralizam gotovo nepostojeći. Bošnjačke političke stranke, nominalno lijeve ili desne, djeluju kao jedinstveni nacionalistički blok. Istovremeno, hrvatska politička reprezentacija svedena je na jedan glas – HDZ – koji dominira pod teretom institucionalne diskriminacije i majorizacije koju Hrvati trpe od Bošnjaka, točnije od moći Bošnjaka koju im je uvećao OHR. Ova stagnacija  isključiva je krivnja Ureda visokog predstavnika (OHR), koji je kontinuirano mijenjao ustavni okvir u korist bošnjačke većine, na štetu Hrvata, pa čak i Srba unutar FBiH. On za to čak nije imao ni ovlasti, ali eto, mi na Zapadu pravimo se da to ne znamo.

Prekomjerni utjecaj OHR-a:

• Erozija povjerenja među zajednicama: Prebacivanjem moći na bošnjačku većinu, OHR je otuđio Hrvate i marginalizirao srpsku reprezentaciju u FBiH.
• Zamrzavanje političkog razvoja: Umjesto da potiče pluralizam, ove intervencije učvrstile su nacionalističku politiku, pri čemu se Bošnjaci fokusiraju na očuvanje dominacije umjesto na značajne reforme vlastitog društva.

  Srbi su tako nakon rata krenuli u demokratizaciju svoje “kuće Srpske”, Bošnjaci su nakon izgubljenog rata krenuli u rat protiv Hrvata, Hrvati su u ratu u kojem ih se tjera da poštuju mir. I da ćute, dok im iz dana u dan OHR poručuje da mogu da se isele ako im se ne sviđa tu. Sve otvorenije bošnjački pojedinci koriste nacističku retoriku prema Hrvatima. Govore o nekoliko vlakova koji su potrebni da se sve Hrvate iseli dok neki tvrde da treba podići kredit kod MFF-a i sve Hrvate pristojno iseliti.

Rezultat je duboko polarizirana FBiH, gdje se Bošnjaci i Hrvati međusobno vide kao strane u ratu a ne kao partneri koji su zajednički zaustavili rat.

Ovo stanje ostavilo je Federaciju ranjivom i ovisnom o međunarodnom nadzoru. Da se sutra BIH raspadne RS ne bi trebala strane snage kao jamstvo svog postojanja, dok bi UNPROFOR i NATO morali doći u FBIH i održavati ju na životu. Silom. Baš kao što se danas održava BIH – silom. Ali ne zbog “problematične” Srpske. Nego zbog autofagične Federacije.

Diplomacija EU-a: Mač s dvije oštrice

Pred kraj  rata američka diplomacija radila je na stvaranju saveza između žestoko zaraćenih Bošnjaka i Hrvata kako bi oslabila pregovaračku poziciju Srba i RS-a. Međutim, u godinama nakon Daytona, EU diplomati – posebno oni iz Austrije – počeli su provoditi politike koje su obnovile rane između Bošnjaka i Hrvata i tako su poništili napore Amerikanaca koji su 1994 doveli do diplomatskog mirovnog čuda.

Ključne pogreške:

1. Poslijeratna polarizacija: Austrijski diplomati igrali su značajnu ulogu u pogoršanju odnosa između Bošnjaka i Hrvata, rušeći krhku poslijeratnu suradnju i jačajući nacionalističke frakcije. Amerika je za to vrijeme bila u Afganistanu i kao da nije vidjela što se događa u BIH.
2. Favoriziranje Bošnjaka: EU-ovim stalnim stajanjem na stranu bošnjačkih političkih interesa, Hrvati su sustavno marginalizirani, što je izazvalo osjećaj obespravljenosti kod malobrojnijeg konstitutivnog naroda.
3. Jačanje RS-a: Ove razdvajajuće politike nenamjerno su omogućile RS-u da konsolidira svoju autonomiju, smanji ovisnost o međunarodnim akterima i ojača veze s Rusijom.

Pitanje koje ostaje jest: Tko je odobrio ove razdvajajuće taktike i zašto je EU prešla s jačanja pomirenja na poticanje podjela?

Reislamizacija i radikalizacija u FBiH

Još jedna (ne)namjerna posljedica EU-ovih politika u BiH bila je postupna reislamizacija i radikalizacija bošnjačke političke kulture. Umjesto da potiču politički pluralizam, konsolidacija moći unutar bošnjačkih nacionalističkih i islamocentričnih stranaka pod utjedajem arapskih radikalnih skupina, udaljila je Federaciju od europskog modela kojem navodno teži.

Istovremeno, marginalizacija Hrvata prisilila ih je na političko jednoumlje, pri čemu HDZ djeluje kao jedini predstavnik njihovih interesa. U suštini to je pokret, ne stranka, koji doživljava unutarnju entropiju usljed gušenja pluralizma a što Hrvati nisu tražili. Ova “prisilna homogenizacija” izaziva kritike cijelog EU-a, no to je izravan rezultat institucionalnih pristranosti nametnutih od strane OHR-a. Prvenstveno Austrijanaca. EU se treba zapitati igra li Austrija podlu igru u BIH kao svojoj davnoj nikad prežaljenoj, izgubljenoj koloniji.

Ojačana Republika Srpska

Ironično, kaos unutar FBiH omogućio je RS-u da ojača svoje institucije i razvije vlastiti put prema demokratizaciji. Iako RS i dalje prima kritike zbog svoje nacionalističke retorike i veza s Rusijom, nesporno je da je razvila političku kulturu sposobnu za funkcioniranje bez strane intervencije.

Ako bi BiH danas doživjela raspad, RS bi opstala kao funkcionalna cjelina, dok bi FBiH potonula u daljnji kaos, oslanjajući se na međunarodnu pomoć za održavanje reda.

Potreba za transformacijom

BiH se nalazi na raskrižju. Trenutni sustav, s ukorijenjenim podjelama i zamrznutom političkom dinamikom, dugoročno je neodrživ. Postoje dva realna puta naprijed:

1. Sustav tri entiteta: Podjela BiH na tri jednaka entiteta – jedan za svaki konstitutivni narod – osigurala bi poštenu reprezentaciju i autonomiju federalnih jedinica dok bi se očuvala državna cjelina s jednim predsjednikom i građanskom vladom. Primjer Republike Srpske dokazuje da bi se svaki od tri entiteta potom značajno demokratizirao. Strahovi od otcjepljenja pojedinog entiteta su neopravdani. Ustavom bi se naglasilo da država stvara entitete, a ne oni nju, te da nemaju pravo na otcjepljenje. U takvom sustavu secesionizam bi opao jer bi nacionalno pitanje bilo prevaziđeno. U takvom sustavu tronacionalna vlada na razini države i trojno predsjedništvo bili bi suvišni. BIH čak kao tako uređena ne bi morala imati predsjednika. A predsjednik pojedine jedinice vršio bi protokolarne dužnosti na šest mjeseci. Diplomate bi imenovala Vlada BIH uz odobrenje predsjednika entiteta. Kancelar bi bio glavna figura u državi a imenovanje programske, građanske vlade moralo bi proći odobrenje sva tri entiteta.
2.  Unitarna BiH s tripartitnim predsjedništvom i vetom za svaki narod unutar vlade, mogla bi osigurati okvir za funkcionalnu multietničku demokraciju. No za ovaj sustav potreba je sila nad Srpskom koju će Zapad teško manifestirati.

Zapad mora prepoznati svoju ulogu u stvaranju sadašnjeg zastoja i prilagoditi svoj pristup. Paradoksalni uspjeh Republike Srpske kao pluralnog i demokratiziranog društva služi i kao upozorenje i kao prilika: bez značajnih reformi, FBiH riskira postati neuspjeli eksperiment, dok RS nastavlja jačati svoju poziciju kao politički zreliji entitet u Bosni i Hercegovini.

Nikola Zirdum l poskok.info