Nije Reinhard Heydrich bio netko tko je kod nacista izazivao zgražanje zbog svoje okrutnosti. Nisu ga prezirali – plašili su ga se. I to s dobrim razlogom.
Među cijelom nacističkom elitom, Heydrich je bio jedinstven. Dok su drugi svoje zločine provodili iz ideološke strasti, dužnosti prema Führeru ili povremeno iz patološkog sadizma, Heydrich je djelovao na potpuno drugačiji način.
Kod njega nije bilo strasti, mržnje ni uživanja u patnji. Postojao je samo hladni, bezosjećajni stroj. Zvali su ga “Čovjek s željeznim srcem”, i to s pravom – njegovo srce doista je bilo poput metala: hladno, beživotno i neumoljivo.
Heydrich nije mrzio Židove, komuniste, ili bilo koga drugoga koga je bio zadužen uništiti. Njegov odnos prema njima bio je poput odnosa liječnika prema bakteriji – nema tu ni gađenja ni sažaljenja, samo hladna kalkulacija kako ih najefikasnije eliminirati.
Bio je čovjek koji bi, teoretski, mogao poredati milijun ljudi u red, ubijati ih jednog po jednog vlastitim rukama, i pritom biti više zabrinut za mrlje na svojoj uniformi nego za težinu svojih postupaka.
Ta hladna, robotska efikasnost bila je ono što je strašilo čak i njegove kolege. Nisu ga vidjeli kao fanatika ili sadistu, nego kao čovjeka koji uopće ne osjeća. Ironija je u tome što su ljudi poput Hitlera ili Himmlera, čija je ideologija bila prožeta fanatizmom, Heydricha gledali s određenom nelagodom – jer on je bio nešto drugo. On nije vjerovao, nije mrzio, nije se ni ponosio. On je jednostavno radio, kao savršeni stroj smrti.
I upravo to ga je činilo tako zastrašujućim.
wpDiscuz
