Zadarska djeca u svijetu: Antonio Majdandžić – doktor fizike na Wall Streetu

Gdje je sada i što radi Antonio Majdandžić, koji je našoj javnosti postao poznat kao supertalentirani fizičar? Skupio je brojne titule državnog prvaka u fizici, osvoji čak dvije medalje na olimpijadama mladih fizičara još kao srednjoškolac, učenik Gimnazije Franje Petrića.

To je bilo prije više od deset godina, no što Antonio radi sada kao tridesetgodišnjak? Ni u jednoj zadarskoj srednjoj školi u biti ne prate daljnji razvoj svojih nekadašnjih najboljih učenika, ni u prosvjetnim službama se ne zna koliko ih je recimo, postalo doktorima znanosti. A ima ih uistinu puno.

Antonio Majdandžić je jedan od takvih. Briljantno je završio studij fizike u Zagrebu, doktorirao fiziku na prestižnom Boston University, a sada radi na – Wall Streetu! Bilo nam je zanimljivo saznati što jedan vrhunski fizičar, koji je objavio znanstvene radove i u prestižnom časopisu Nature, radi u srcu svjetske burze dionica, kako razmišlja o položaju mladih znanstvenika, odlasku mladih iz Hrvatske, mogućnosti povratka. Evo razgovora:

Zadarskoj su javnosti donekle poznate tvoji odlični rezultati u fizici dok si bio u Hrvatskoj, no kako si i zašto krenuo u svijet?

– Između ispita i “studentskog života”, svaki student prije diplomiranja počinje intenzivno razmišljati što će sa sobom: neki prije, neki malo kasnije. Osoba razmišlja o pristupačnosti radnih mjesta, mogućnosti da radi ono što ju zanima, kvaliteti životnog standarda koja se može postići baveći se ovim ili onim, itd.

U Zagrebu sam na zadnjoj godini studija fizike radio diplomski rad kod prof. Borisa Podobnika, vrhunskog “lika” koji mi je danas dobar prijatelj, opredijelivši se za statističku fiziku i kritične pojave u fizici kao moje područje istraživanja. Imao sam osjećaj da tu mogu nešto “dati” u znanstvenom smislu, i s tom disciplinom sam najbolje “rezonirao” i osjećao se poprilično samopouzdano.

Profesor me preporučio kao „dobar materijal“

– Boris je imao dugogodišnju i vrlo intenzivnu suradnju s grupom istraživača na Boston University, pod vodstvom profesora Eugenea Stanleya. Stanley je “velika faca” u branši i imao je izvrsnu suradnju s najvećim stručnjacima iz onoga čime smo se bavili, a to su interagirajuće mreže i kritične pojave u fizici. Boris je Stanleya uvjerio da sam ja dobar materijal za njegovu istraživačku grupu, a meni je iz Borisovih priča postalo jasno da je Stanleyeva grupa odlično mjesto za raditi doktorat.

Odlučio sam otići i to se pokazalo kao pun pogodak. U tih pet godina ostavili smo iza sebe jako dobar posao, nekoliko kvalitetnih znanstvenih rezultata, s kojima smo bili zadovoljni. Neki od tih rezultata su danas poprilično zapaženi u struci i ostvarila su određeni utjecaj u smislu smjera u kojem su krenula daljnja istraživanja.

Kako si doktorirao, na koju temu i koliko je to povezano s tvojim počecima u Zadru?

– Moje područje istraživanja na doktorskom studiju u Bostonu je bila fizika sustava s mnogo interagirajućih elemenata, koji međudjeluju i mogu se opisati kao kompleksna mreža. Takve sustave nalazimo posvuda, a pokazuju jako zanimljivu fiziku, a posebno određene fenomene čije nam razumijevanje omogućava pronalaženje odgovora na neka teorijska ili praktična pitanja.

Jedan praktičan primjer je čovjekovo tijelo, koje se može zamisliti kao nekoliko isprepletenih mreža koje interagiraju: kardiovaskularni sustav, živčane mreže, fiziološki sustavi… Pojedine bolesti su kompleksna stanja u kojima je zahvaćeno više organa ili sustava, koje se ne može promatrati izolirano, niti tretirati izolirano, nego kao cjelina dijelova koji interagiraju i međusobno i s patogenim procesima, lijekovima itd.

Jedno konkretno i praktično pitanje u medicini je: ukoliko je kompleksan sustav oštećen, koji dijelovi sustava trebaju imati prioritet u popravljanju, tj. liječenju? Kako mimizirati, dakle smanjiti i lokacijski rasporediti količinu invazivnih intervencija u bolesni kompleksni sustav, da ga se popravi, uz minimalnu invazivnost i maksimalni popravak?

Fizika sustava s mnogo integrirajućih elemenata

Slično pitanje su si postavljale i vlade kada su spašavale pojedine gigante poslije svjetske ekonomske krize 2008., a imale su na raspolaganju ograničenu količinu instrumenata i sredstava, gdje se moralo pomno odabrati što će se intervencijom države spasiti, a da oporavak ekonomije bude maksimaliziran. U slučaju SAD-a odabrane su za spašavati pojedine veće banke i financijske institucije, da bi se održala stabilnost sustava i spriječili novi domino-efekti. Jer, prošla ekonomska kriza je počela kao financijska kriza.

U ovom slučaju, ekonomija se može zamisliti kao mreža kompanija i gospodarskih subjekata, koji međudjeluju: propast ili uspjeh jednih utječe na poslovanje drugih. Ljudi ispravo zapažaju da je danas “sve povezano“. Mi smo, baveći se teorijskim modeliranjem apstraktnih mreža iz perspektive fizike, produbljivali razumijevanje pojava i otkrivali nove detalje i kod nekih važnih interdisciplinarnih praktičnih pitanja, u sustavima izvan tradicionalne fizike.

Kako si kao dr. fizike došao do posla na Wall Streetu i što tu mladi ljudi tvog profila rade?

– Financijska tržišta postala su toliko kompleksna i tehnikalizirana, da je nastala ogromna potreba za određenim tehničkim vještinama. I tu počinje priča o toku tehničkih kadrova s akademije na financijska tržišta. Wall Street danas zapošljava stotine, možda i tisuće, fizičara i matematičara, čiji je zadatak doslovno da shvate kako neki komplicirani financijski instrument radi, i onda da to objasne onima koji su manje vični matematici, te da naprave automatske sustave koji će izbacivati cijene i predlagati kako premostiti rizike raznih financijskih portfelja.

Quantovi – „dvorski matematičari“ neophodni bankarima

– To su takozvani quantovi: “dvorski matematičari“ i fizičari koje financijske kompanije i investicijske banke zapošljavaju radi tehničkih vještina koje posjeduju, a koje smatraju vrijednima. Isključivo materijalno gledajući, kompanije s Wall Streeta sposobne su dati “nemoralne ponude” u odnosu na plaće koje su tipične u akademiji. U maloj zajednici fizičara, “quant” zanimanje postalo je tako mini verzija zlatne groznice u Kaliforniji: sa svim njenim pozitivnim i negativnim karakteristikama i iznenađenjima.

Važno je reći, a to je barem moje mišljenje, da se ne radi tu o nikakvom prolaznom trendu: quantovi su tu već dva desetljeća, i samo im se povećava broj i prisutnost na Wall Streetu, s porastom automatizacije trgovanja na svjetskim burzama. Burze gdje trgovci i brokeri dovikuju jedni drugima cijene s jednog kraja prostorije na drugi više ne postoje. Mnoge poslove zamjenjuju računala i progami. Među hedge fondovima koji imaju razne strategije ulaganja danas su neki od najuspješnijih i najmisterijoznijih fondova „quant“ fondovi koji udomljavaju uglavnom “štrebere” i koji su specijalizirani za kvantitativne strategije ulaganja i špekuliranja na burzama i drugim tržištima.

Ako uzmem sebe kao konkretan primjer: a danas radim u velikoj investicijskoj banki, na tržištu američkih državnih obveznica te pojedinih financijskih derivata, kojima se trguje na Wall Streetu. Wall Street je drastično drugačije okruženje nego akademija, ali i jedno jako novo i zanimljivo iskustvo. Danas sebe vidim kao čovjeka s dva zanimanja. To me čini posebno sretnim. Fizikom se još uvijek bavim, ali sada kao neplaćenom hobijem: tješim se da su tako morali raditi svi fizičari do kraja 19. stoljeća.

U Americi nitko ne studira iz hobija

Možeš li sada procijeniti koliko ti je sustav školovanja u Hrvatskoj dao, a koliko je tvoje napredovanje rezultat samo tvoga rada?

– Na prvi pogled, sve bih mogao pripisati vlastitom radu i ničemu drugome. Nitko neće vaš posao raditi umjesto vas. Osim ako ne naslijedite znatno bogatstvo, ili ukradete a ne uhvate vas, rezultati će doći tek kao rezultat rada. Na drugi pogled, mora se priznati da mi je sustav u Hrvatskoj dao “besplatno” obrazovanje, i na tome trebam biti zahvalan.

Na treći pogled, naši roditelji u Hrvatskoj izdvajaju visoke poreze, od kojih dio ide na održavanje javnog besplatnog školstva i zdravstva u Hrvatskoj. Stoga na četvrti pogled, može se reći da dugujem samo svojim roditeljima i starijoj generaciji. Generacijski krug se zatvara: mlađi koji danas žive u Hrvatskoj, plaćaju visoke poreze iz kojih se izdvaja novac za besplatno obrazovanje i liječenje novih generacija.

Trenutno živim u državi koja ima dosta različit mentalitet od Hrvatske i gdje se znanje i obrazovanje smatra robom, i to poprilično skupom robom. Možda to dovodi to toga da ljudi više cijene obrazovanje, jer ga izravno plaćaju. Školarine u Americi su zaista ogromne, visoko školstvo je većinom u privatnim rukama, godišnje školarine tipično se kreću u iznosu jedne, jedne i pol, prosječne godišnje plaće Amerikanca.

To bi u Hrvatskoj odgovaralo školarini od recimo 50-80 tisuća kuna godišnje. Nemojte misliti da Amerikanci nemaju financijskih izazova uslijed toga. Roditelji desetljećima štede za obrazovanje djece, studenti pored studiranja vrlo često i paralelno rade (što je u Hrvatskoj rijetkost), a odabir studija je pažljiv, jer nitko neće iskeširati ogromnu količinu novca da bi završio fakultet čije mu znanje neće koristiti i otplatiti uloženo, i koji će predstavljati tek onako, hobi.

Teško mi je reći koji je sustav bolji, jer postoje vrlo uspješne zemlje koje imaju besplatno visoko obrazovanje, kao i one gdje su školarine izuzetno visoke, ali i dalje dugoročno isplative. Mislim da se radi više o razlici modela i stila organizacije društva. Amerikanci preferiraju izdvajati minimalne poreze. To znači minimalne proračune, minimalne besplatne javne usluge, ali i minimalan utjecaj politike na gospodarstvo.

Mladi odlaze jer im je Hrvatska premala i ograničenih perspektiva

Što misliš zašto mladi u tako velikom broju odlaze iz Hrvatske?

– Iako mnogi krajevi Hrvatske imaju tradiciju emigriranja, čini se da se sada događa svojevrstan val iseljavanja mladih kojeg su potakli uglavnom nezaposlenost, ograničena perspektiva u Hrvatskoj, te otvaranje EU tržišta rada za hrvatske državljane. Privatni razlozi su uvijek raznoliki. Neki ljudi su doslovno očajni jer životare, osjećaju da su probali sve opcije i da nemaju što izgubiti, nekima je Hrvatska “premala” za ono čime se bave, neki se nadaju brzoj zaradi (to često dovodi do razočaranja), neki su avanturisti ili jednostavno željni promjene… što god bio privatni razlog, čini se da zaista mnogo ljudi odlazi i to mogu potvrditi i na primjeru vlastite generacije.

Sloboda kretanja je dobra stvar gledano iz interesa pojedinca, dobro je imati više mogućnosti i više izbora. Hrvatska se može nadati da će se dio tih ljudi vratiti, a oni koji se ne vrate da će, ukoliko razviju profitabilnu karijeru u inozemstvu, možda se odlučiti nešto uložiti u Hrvatskoj. Ipak, i takvi ljudi će dobro paziti gdje ubacuju svoj novac. Činjenica da većina dijaspore “ulaže” uglavnom u nekretnine pokazuje dvije stvari: da je Hrvatska lijepa zemlja za odmor, te da ne ulijeva jako povjerenje za ulagati u biznis. Poduzetnici vole sređene države, sa što manjim porezima, razvijenim tržištem, radnom snagom koja je kvalitetna i nije skupa, te “slabom” središnjom državom koja se ne miješa previše u ekonomiju, ali osigurava osnovne uvjete u onome što je posao države.

Misliš li na povratak u Hrvatsku, kakav bi posao mogao raditi?

– Što se tiče mog eventualnog povratka u Hrvatsku, ništa nikad ne isključujem. Vezan sam za Hrvatsku na razne načine, posebno zbog obitelji, a tome će se vjerojatno dodati i neka biznis komponenta. Trenutno sam fokusiran na posao koji radim i moja glava je na Manhattanu, a dok god se bavim tržištem kapitala, vjerojatno ću biti vezan uz par točaka na globusu gdje se financijski biznis najviše koncentrira. Ipak, život u Hrvatskoj ima i neke specifične benefite i još uvijek osjećam nostalgiju za raznim malim stvarima i detaljima. Pod stare dane možda se poželim mirnog akademskog načina života.

Plenković je trebao Barišiću reći – „Doviđenja“

Pratiš li aktualne rasprave oko plagijata u Hrvatskoj – ministar znanosti i prosvjete je detektiran kao plagijator. Što kažeš na to?

– Vrlo kratko, ministar Barišić bi trebao dati ostavku. Po onome što sam vidio iz dokumenata koji su objavljeni u medijima, Ivan Đikić je utvrdio jasno prepisivanje, i tu priča završava. To je nedopustivo u znanstvenoistraživačkom radu, glupo i bezobrazno. Ako ministar ne želi sam otići, premijer mu mora reći “Doviđenja“.