Bila je 1878. Ustanak je uspio. Turci su konačno otjerani s naših prostora. Srpski , crnogorski i hrvatski ustanak konačno je urodio plodom. Tek kad su se katolici uključili. I majčica Rusija. U SanStefanu Turci potpisuju kapitulaciju. I sve bespogovorno prihvaćaju. Svjetlo slobode obasjalo je nakon 3.5 stoljeća i Zapadnu Hercegovinu. Sloboda je međutim trajala samo nekoliko sati.
Na moćnoj konjiici ulazi novi okupator. Austrija. Jamči Turcima ostanak njene vlasti u BIH. Ali eto Austrija će voditi računa o nama. Austrijanci su ušli svjesni da su ustanici umorni, da je narod gladan i da će BIH biti lagan plijen.
Don Ivan i Fra Bono su za nastavak borbe no Fratri iz Bosne masovno šire propagandu da treba prihvatiti novog okupatora. Car im je naime obećao nove jače povlastice. Pobunu dižu Srbi, nešto malo i muslimani. No bilo je uzalud. Sve je brzo srušeno.
Znajući koliku popularnost uživa u narodu Austrijanci ne mogaše zarobiti niti Don Ivana niti Fra Bonu Drežnjaka. Don Ivanu nude carsko ordenje. I plemićko priznanje. Ugodan život austrijskog namjesnika za Hercegovinu do smrti.
Sve što je trebao je izdati Mihajla od Trebinja i Žanu Merkus, svoje suborce i ustaše.
One s kojima je do jučer sanjao svijet slobodnih Hercegovaca i Hercegovki.
Kada je vidio kako njegov narod kliče novom okupatoru i kako frartri kliču bečkom caru u slavu i čast, Don Ivan Musić, sin Humske zemlje, sin Hrvatske, najveći koji je hodao među nama, u modernoj hrvatskoj povijesti, naprosto se slomio.
Žana Merkus ga je tješila. Mihajlo je govorio “Pusti brate, takvi smo mi, sanjamo pa se probudimo, pa pucamo jedni na druge .Pusti”.
::::::::::::::::::::::::::::::::
Skidao je habet, kao što je skidao teret nevrijednog naroda. Gledao je kako mu se narod okreće leđima i šutke odlazi od njega, kako podiže glave da poljubi ruku novog gospodara. On, koji je taj narod poveo, ostao je sam pred njihovom izdajom.
Austrija je ponudila ordenje, medalje i čast – on je pred Bogom, ponudio svoje odricanje od porobljene svijesti.
Don Ivan nije mogao nositi habet među onima koji su se prodali. Skinuo ga je i otišao. Ne poražen, nego razočaran.
Ostavio je blato narodu koji ga je zaslužio, a habet, simbol borbe, ponio sa sobom – da ga sačuva čistim, daleko od pokorne gomile.
Danas bi taj habet trebao stajati u muzeju u Ljubuškom pod staklom, sa zlatnim slovima: “Ovo je nosio onaj koji nas je poveo u slobodu.” Ali umjesto toga, taj habet trune u blatu povijesti, zaboravljen od onih koji ne znaju što znači biti slobodan. A u Ljubuškom Don Ivan je do jučer imao samo jednu malenu krivudavu uličicu. U gradu prepunom fratarskih aleja tek jedan mali makadamski skoro pa kozji put bili su ostavili za njega. A HercegStjepanovu izmjestiše iz grada. Nedostojni vremena u kojem žive. Nesvjesni bremena povijesti kojeg baštinimo.
Habet Don Ivanov nije svetinja zbog svećenika koji ga je nosio. Svet je jer je svjedočio ustanku, jer nas je poveo protiv turskih janjičara i akindžija, jer je bio na ramenima čovjeka koji je imao hrabrost reći “ne.” Taj habet je simbol ne samo onoga što smo mogli biti, nego i onoga što smo izgubili kad smo odustali.
**********************
Jer dok oni znaju čuvati svoje, mi svoje najvrjednije sinove guramo u zaborav, ostavljamo ih da nestanu među prašnjavim stranicama povijesti. Fra Bono Drežnjaka Velikog. Don Ivana Najvećeg.
Zahvaljujemo Beogradu. Primili ste našeg najvećeg sina novije naše povijesti Don Ivana Musića kada ga mi nismo htjeli. Kad smo bili bijedni i nesvjesni.
Kada su ga naši pradjedovi odbacili, kleknuvši pred novim gospodarom – Austrijom.
Hvala vam što ste mu pružili utočište dok smo mu mi razdirali srce izdajom.
Mi, narod koji nije znao ustati do kraja, koji se vratio pokornosti čim su pucnji utihnuli.
A ustašima su i nas i vas zvali po Europi. I divili nam se.
Sve dok to ime nije ukaljano. Voljom austrijskog i njemačkog Reicha. Koji upravo po tom slavnom imenu dadoše ime kolaboracionistima, otpadu našeg naroda.
Don Ivanov trenutak razočaranja vanvremenski je trenutak boli
Don Ivan je nosio habet dok je nosio snove naroda na svojim leđima. Skidao je habet, kao što je skidao breme naroda koji ga nije zaslužio. Da ne ukalja slavu tog habeta sramotom kojoj je upravo svjedočio.
Gledao je kako se klečeći izvinjava njegovo pleme, njegov rod i porod, novom gospodaru, kako prodaju ono što su jučer oružjem tražili. Gledao je braću u habetima nešto drugačie boje kako caru ljube skute.
Gledao ih je kako ponovno nakon 400 godina prodaju ono najvažnije što neki narod može imati.
Slobodu.
Bio je to trenutak kada je spoznao da se sloboda ne gubi samo pred puškom neprijatelja, nego i pred sluganskim mentalitetom vlastitih ljudi. “Učitelja naroda koji je uvijek stajao uz svoj narod”. I gledao kako će ga utržiti.
Otišao je u Beograd, ne zato da pobjegne, nego da ostane vjeran sebi. Posljednji hercegovski mohikanac. Ponos nacije hrvatske, naša savjest koja peče, mjera naše bijede. Bio je čovjek koji je radije odabrao izgnanstvo nego ostanak među braćom porobljene svijesti, s onima koji su izdali ideale za koje je podizao narod.
Fra Bono: Zadnji ustanički čin zabranjene gromade. Istinskog heroja fratra, istinskog ustanika
Fra Bono Drežnjak ostao je uz Don Ivana do zadnjeg trena, on i njegovih tristo momaka. Uglavnom Livnjaka i Ramljana. Nosio je križ dok je nosio oružje, a križ mu je bio težak onoliko koliko i izdaja njegove braće. Poslali su ga provincijalil i sjecikese u Rim da “ponovno uči knjige,” jer nisu mogli oprostiti ,te, do jučer sluge turske, sada austrijske, to što je bio uz dijecezanskog ustaničkog svećenika. Jer nije odvraćao narod od protuosmanskog ustanka.
Kaznili su ga da bi ga slomili, ali nisu uspjeli.
Vratio se u Vir, pored Posušja, zadnje mjesto koje je palo pod stranog okupatora, prvo koje se oslobodilo. Mjesto slobode. Na tom epicentru slobode, u Viru podigao je crkvu Svetog Jurja na mjestu gdje je srušio džamiju Omeragića. Sveti Juraj ubija zmaja, a Fra Bono nije prestajao ubijati ideju pokornosti. S tom crkvom sagradio je posljednji ustanički simbol, dok su drugi gradili kule od izgovora i straha.
Austrijska ahdnama , nova franjevačka ahdnama
Austrija je došla tiho, uredno, s čizmom koja nije pravila buku, ali je pritisnula jednako snažno. Nisu dolazili s bičevima, nego s knjigama zakona, i narod bijedni i naivni ih je prigrlio. Ljubili su prste novog gospodara, kao što su ih ljubili i starog. Turskog.
U samo par desetljeća vladavine iznijeli su više zlata i srebra iz Hercegove zemlje nego Turci u 400 godina kidisanja po našim vrtačama.
Fratri su šaptali da se ne diže previše prašine, jer prašina ometa njihove ugovore. Oni su uvijek znali kako preživjeti. Uvijek su znali ljubiti ruku okupatora, dok su pravi heroji – Don Ivan i Fra Bono – znali tu ruku odbiti.
Zato su danas zaboravljeni. Jer ako bi Hrvat znao istinu o Don Ivanu i Fra Boni, fraturice bi zašutjele od stida, više ne bi mogli govoriti kako su “uvijek bili uz narod i na obrani hrvatstva”.
Zapravo je bilo obrnuto. Gdje god su jaki bili u Bosni i na Humu tamo Hrvata više nema. Od Srebrenice, Olova, Foče, .Sarajeva do Bihaća. Gdje su bili slabi, tu danas Hrvata ima. Livno, Hercegovina, Lašva , Lepenica, Posavina.
Zaborav kao novi zločin
Zaborav je najgora vrsta izdaje. Danas slavimo Fra Zvizdovića, ppo nalogu fraturica, čovjeka koji je ljubio prste turskog okupatora, i spomenik su toj ljušturi podigli i pred njim javno klanjali, dok je Musić, koji je te okupatore otjerao, postao izdajnik.
Danas se podižu spomenici slugama, dok se o junacima ne govori.
Ako ove godine ne obilježimo 150 godina Hercegovskog ustanka, to neće biti proslava slobode. Bit će to proslava 150 godina pokorstva. Na taj datum nećemo se sjećati puške s Gabele, nego šutnje koja je uslijedila.
Spomenici slobode
U Viru na njegovoj najdominantnijoj uzvisini mora stajati 100metarski spomenik Fra Boni Drežnjaku, na mjestu gdje je podigao crkvu Svetog Jurja. Taj spomenik mora biti podsjetnik da je sloboda borba, a ne poklon.
Na Buturovici u Ljubuškom mora se podići spomenik Don Ivanu Musiću, ocu naše slobode, koji je pokazao što znači ustati protiv tiranije, i što znači odustati od naroda koji je ustanak izdao, zatim Žani Merkus, Mihajlu Ljubibratiću i Fra Boni Drežnjaku.
Knjige povijesti naše moraju biti prepunjene njihovim imenima. Žalosno je da mladi naraštaji naši ne znaju čija su ovo imena. Imena koja su nam slobodu donijela. Povjesničari koji odbijaju pisati o njima trebaju se maknuti iz struke.i
Spomenik Žani i Mihajlu mora se načiniti usred Mostara u središtu Hercegovine.
Ovi ljudi su uz Stjepana Hercega, najvažniji ljudi naše zemlje Hercegovine. Nikad pokorene. Ujedno najvažniji ljudi moderne srpske, hrvatske i nizozemske povijesti. Malo ljudi uopće zna da su naši pradjedovi Žanu Merkus zvali “Gospa od Nizozemske” “Ona koja je slobodu Hercegovini donijela kroz žrtvu Crkve Krista Nazarećanina” koju su joj Turci zabranili graditi u Jeruzalemu.
Izbor Zapadne Hercegovine – simbolički ustati u slavi predaka ili ostati mentalno pokorena
Hercegovino ti Zapadna, polusvjesna, ovo nije samo datum. Ovo je ogledalo naše politilčke svjesnosti.
Ako ne ustanemo sada, neka nas sam đavo nosi.
Zaslužujemo tada malj nad lubanjom, jer narod koji ne zna cijeniti svoju slobodu i sinove svoje najveće zaboravlja, po volji okupatora, ne zaslužuje ništa drugo.
Ako danas ne obilježimo 150 godina od Hercegovskog ustanka, habet Don Ivanov će zauvijek ostati u blatu. A mi, narod koji se ne zna sjećati, ostat ćemo robovi vlastite šutnje.
Don Ivan Musić i Fra Bono Drežnjak nisu simboli prošlosti – oni su ogledalo koje nam pokazuje što jesmo, a što smo mogli biti. Taj habet je naša svetinja.
Ako ga ne podignemo iz blata, onda ni mi nismo vrijedni ničega svetog.
Hercegovino, hoćeš li podignuti habet, ili ćeš ga ostaviti da trune? Što biraš? Ostajanje u pokorstvu koje ti nudi Sarajevo i bošnjačka Bosna, vazda pokorena, ili ćeš ponovo biti svjetlo Hrvatima i Srbima Bosne, vječno željnima Slobode?
Don Ivanov zavjet je stavljen daleke 1878 kao naša zadnja šansa. Poštujmo njegov zavjet, konačno zavolimo sebe i istinu o sebi. Naša sloboda plaćena je otporom nizozemske protestantice , znojem crnogorske i srpske braće i uz naš dišpet, hrvatski hercegovski unatoč savjetima iz Hrvatske da ne činimo to.
Ne stidimo se svoje povijesti slavne. Budimo ponosni na najbolje sinove roda svoga ili se upišimo u povijest kao “nedostojni”.
wpDiscuz
