Zvonimir Marić, silueta s nebodera s antirežimskom propagandom u rukama, buntovnik, “opasni” utamničenik iz samice, potom mostograditelj, diplomat, humanitarac i ono što je najvažnije Otac, napustio je hercegovsko, mađarsko i hrvatsko ozemlje 23. studenoga 2024. godine.
Njegovo ime ostat će zapamćeno ne samo po reformama koje je potaknuo kao student, po konstrukcijama koje je podigao kao inženjer, nego i po trajnim mostovima koje je gradio između ljudi, kultura, ideja i naroda.
Zvonimir Marić bio je jedan od onih rijetkih ljudi koji su se usudili sanjati – i te snove živjeti.
Kao jedna od prvih lastavica Hrvatskog proljeća, pet godina prije početka samog proljeća te opake 1966. bio je dio generacije koja je vjerovala u pad jednopartijskog jednoumlja i zbog toga se suočila s represijom u Zagrebu.
On i njegova skupina kolega s Građevinskog fakulteta u Zagrebu, privedeni su zbog bacanja letaka koji su pozivali na reformu tadašnjeg sustava. Iako se u njima davao poticaj tadašnjim reformatorima KPH u Zagrebu označeni su kao opasna antirežimska propaganda naručena izvana.
Tek pet godina kasnije će u Hrvatskoj ta ideja postati opća. Dakle može se reći da je Marićeva skupina inženjera s Građevinskog potaknula ono što će tek pet godina kasnije postati stvarnost Budiše i Čička – Hrvatsko proljeće.
A otkud drugo bi to inženjeri počeli svoj aktivizam nego s nebodera. I to onog pod kojim korača najveći broj ljudi. Neboder je to kojeg ne možete ne vidjeti na današnjem Trgu Bana Jelačića na adresi Ilica 1, izgrađen davne 1959. Otvorio ga je sam Holjevac. Izgradio Končar.
Nakon tih famoznih letaka Partija nije puno čekala. Glas slobode se morao gušiti porukom robije za sve one koji planiraju nešto slično. Zvonimir i njegova grupa gube pravo studija u Zagrebu, bacaju ih u samice a nakon puštanja pokušavaju u Sloveniji nastaviti studije, u Zagrebu su naime izbačeni s fakulteta, no nije išlo ni kod Slovenaca.
Priča dalje govori da su se , nakon odležanih samica i lutanja Zvonimir i kolege u Zagrebu susreli s Krležom pojasnivši mu svoju situaciju.
Na sastanak su stigli uredno odjeveni, a Krleža je izišao u tajničinu sobu i nasmijan ih pozdravio pitanjem:
“Robijaši?”,na što su svi uglas odgovorili potvrdno.
Uslijedilo je dodatno pitanje: “Kontrarevolucionarni banditi?”
Na ponovljeni potvrdni odgovor Krleža je uzvratio: “Znači, lajali ste”.
Jedan je iz skupine odgovorio: “Samo usmeno”,
na što je slavni književnik uzvratio: “Ne može se pismeno lajati”.
Krležu je zanimalo odakle su, a znalački pitao je i za sva okolna mjesta.
U ponovljenom susretu nakon par tjedana Krleža im je rekao da im ništa nije uspio isposlovati.
No nastavak priče nije išao tako, nego potpuno drugačije, a o čemu, kako isčitavam Marićevu biografiju, vidimo da ni sam Zvonimir nije znao detalje.
Ovu priču mi je na samom ispitu 2002. ispričao jedan profesor na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Predavao mi je Teoriju Elastičnosti i plastičnosti. Mislim da se prezivao Martinis. Davno je to bilo.
Profesor mi dakle reče: Sam Džemal Bijedić, jedan od rijetkih političara tog doba koji je zadužio Hercegovinu, avionskim letom stigao je u Zagreb te se osobno založio da se Zvonimira i kolege vrati u pravo građanstva i studiranja a riječi koje je uputio tadašnjem vrhu režima u Zagrebu i dekanu Građevinskog fakulteta bile su “Ne pravite mi i od mlade hercegovske inteligencije neprijatelje, s nekim ja dole moram praviti državu”.
Bilo je to vrijeme kada je Bijedić u BIH pokušavao osigurati političku većinu za svoje mandate. Imao je u BIH strašne oponente – tvrdu Rankovićevu struju. I sam je bio reformator, a od vječno tvrde Hercegovine pokušavao je stvoriti partnera. Odbio je ideju da se tadašnji siromašni krajevi Zapadne Hercegovine nasele Sandžaklijama a koja je dolazila iz Beograda. Podigao je prve tvornice u Posušju, Ljubuškom, Širokom, Grudama i zaustavio masovna iseljevanja. Dan danas čovjek nema ulicu u ovim krajevima (na našu sramotu).
BIH nije unutar sebe smjela imati “talasanja” kao druge republike a po naredbi Tita u slučaju napada na državu sva elita KPJ preselila bi se u BIH. U BIH se primjenjivala drugačija doktrina gušenja talasanja naroda. Nije smjelo doći do bilo kakvih proljeća. Niti su se smjeli stvarati idoli nacije kroz sudbinu uznika.
Je li Bijedić to učinio nakon Krležine tajne intervencije (Ni Krleža se sigurno nije htio zamjeriti Rankoviću) ili pak samoinicijativno, pročitavši što se događa u zagrebačkim medijima i je li ga bio strah da se u Hercegovini zbog Marića i kolega ne potakne događanje naroda, taj detalj ostat će do daljnjeg nerazjašnjen i izazov za povjesničare no činjenica je da se nakon ovog posjeta naš inženjer hrvatskog proljeća, predproljećar iz 66-e s nebodera vraća na fakultet. Zvonimir potom rastura u struci i dolazi do titule doktora znanosti.
Prije nekoliko godina razveselila nas je vijest o nagradi za životno djelo, najprije u Mađarskoj, a zatim i u Hrvatskoj, koju je taj neumorni čovjek neupitno zaslužio.
U svojoj diplomatskoj karijeri, koja će nastupiti 90-ih nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske, Zvonimir je bio konzul Hrvatske u Pečuhu. Njegova supruga Marija, rođena Mađarica, bila je njegova velika podrška, a njihov zajednički život bio je ispunjen ljubavlju i posvećenošću obitelji i zajednici.
Njegova djeca, iznimni kreativci i sjajni ljudi Anđa, Zoltan i Jeronim Marić, u emotivnim oproštajima na društvenim mrežama, dirnuli su mnoge.
Jerko, frontman benda Adastra, napisao je:
“I tako moj dobri ćaća, kojeg sam beskrajno volio i zvao Ćaćo, ode k našem Nebeskom Ocu. Bio si najbolji otac na svijetu i pružio si obitelji sve i puno više od toga. Počivao u miru Božjem.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Anđa je napisala dirljivu poruku kakvu sam kćer može napisati:
“Kako je bilo divno biti tvoja kći. Tvoj zagrljaj vrijedi svakog izazova. Ti si moj dom, moj najdraži cimer u životu. Bilo je lijepo biti tvoj ‘Bljikasti slučaj’. Volim te, tata.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zvonimir Marić nije samo uzor inženjerima, aktivistima i poliglotima. Odlazi kao uzor muževima i očevima.
Bio je poticatelj slobode, graditelj zajedništva, okrenut ka novom, tolerantan na ludorije novih generacija a opet vrijedni čuvar ognjišta.
Njegova djeca nisu samo djeca Zagreba. Oni kada govore o maminoj Mađarskoj ili tatinoj Hercegovini govore to s iznimnim ponosom i ljubavlju.
“Ćaćini” mostovi nisu povezivali samo obale, nego i države, ljude i ideje a njegovi upornjaci nisu samo betonski niti će ga se po njima samo pamtiti.
To su ti giganti od ljudi, o kojima nakon smrti ne govori samo vlastita im struka i strukovne kolege nego puno širi svijet.
Njegov životni put ostavlja neizbrisiv trag u srcima onih koji su ga poznavali i u budućim generacijama koje će prelaziti preko mostova koje je ostavio iza sebe.
Naše maleno Posušje može biti ponosno na još jednog velikog svog sina.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nećemo ovome heroju života stoga uopće poručivati patetične poruke tipa “neka su ti mirni udari vjetra i neka su ti čvrste konstrukcije gore gdje sad ideš”.
Jer njemu ne treba to. To ćemo ostaviti za slabiće.
Aplauz ti šaljemo Spidermanu naš!
I.Urkov l Poskok.info
Anđa Marić u poruci preminulom ocu: “Ti si moj dom, moj najdraži cimer”