Tamo negdje, između govora u Bruxellesu o Ukrajini i rukovanja na nekom europskom summitu, Plenković je još jednom dokazao da može biti stamen i odlučan kad treba. Vidjeli smo ga kako brani Ukrajinu s takvom strašću i žarom da se na trenutak činilo kako je zapravo premijer Kijeva, a ne Zagreba.
Gledajući ga kako niže rečenice o suverenitetu i pravu malih naroda, srce mi se kao Hrvatici stisnulo ko prepečen ušćipak. Što ako ga netko jednom pita – a što je s Hrvatima u BiH? Nisu li oni pod udarom agresije? Nije li druže P sitjuejšn da njima neki Putin iz Sarajeva oće uzet ono što je njihovo i upravljati njihovim odlukama i politikama? Ne čini li to Saraj Putin uz pomoć tvojih jarana iz Austrije i Njemačke?
Hoće li tada izvući isti vokabular? Ili će se, onako diplomatski, nasmiješiti i krenuti pričati o muzejima, očuvanju identiteta i “povijesnim koracima” ka hrvatskoj molitvenoj zajeBnici u BIH?
Sarajevo je Moskva, Mostar je Kijev
Ako je Plenković mogao prepoznati agresiju u Ukrajini, zašto mu je tako teško vidjeti istu stvar u BiH? Ako Putin u Ukrajini nasilno otima teritorij i prava, kako drugačije nazvati ono što Sarajevo radi Hrvatima u BiH?
Ne biraš predsjednika drugome narodu, mazlume muslimanski, to je bolan osnova europske predstavničke demokracije. Mrš u Tursku pa to tamo radi.
A Komšić? On je politički hologram. Nametnut, izabran većinom koja ne pripada narodu kojeg bi trebao predstavljati. Kad bi se Plenković danas s njim slučajno susreo u hodnicima neke međunarodne konferencije, bilo bi zanimljivo čuti kako bi taj razgovor izgledao.
Slučajni susret
Zamišljam Plenkovića, ležernog i elokventnog, kako prolazi hodnicima europskih institucija i odjednom ugleda Željka Komšića. Zastane na sekundu, a onda nastavi hodati, ignorirajući ga. Kasnije, na pitanje novinara, odgovara: “Komšić? Nisam ga primijetio. Možda je bio na pogrešnom summitu. Možda je tražio Sarajevo.”
Plenković zna jako dobro koji je politički jazavac Komšić, zna da nije legalan niti ustavan predstavnik Hrvata, zna da nije izabran s teritorija FBIH s kojeg je izabrano 2/3 zastupnika Hrvata u Domu naroda i da stoga ne uživa pravo veta, ali opet nikad ne diže glas dovoljno jako. Fokusiran je na Mariupolj. Na Galiciju. Na Odessu. Kad bi barem prema njemu bio upola žestok kao što je prema Putinu. Kad bi samo Mostar vidio kao Kijev, možda bi Hrvatima u BiH bilo lakše disati.
Vrijeme za kičmu
Dosta je priče o očuvanju identiteta i povijesnih prava. Neka se skine s očuvanja našeg identiteta. Naš identitet nije ugrožen. Ugroženo je naše dostojanstvo.
Nitko u Kijevu ne priča o očuvanju identiteta, tamo se ljudi bore za goli opstanak. Ako je agresija na politička prava jednako ozbiljna kao agresija na teritorij, onda se BiH Hrvatima treba pomoći konkretnim akcijama. Diplomacija? Da. Znaš li Slobodni Tjedniče što je to? Ekonomija? Naravno. Gdje su ti odluke da se APN proširi i na Hrvate u BIH? Gdje su natječaji koji preferiraju ponuđače koji kao koperante nude i firme BH Hrvata?
Ali možda je vrijeme i za političku borbu kakvu je Plenković pokazao za Ukrajinu.
Neka kaže otvoreno: “Sarajevo je novo Sarajevo samo u geografskom smislu. Politički, ono je Moskva. Mostar je nama naš Kijev. Tko to ne vidi, ne želi vidjeti. I mi imamo neke svoje lokalne politike i ciljeve i nije smisao mene i Mate da samo udovoljavamo vama Velikima”
Ili možda jeste?
Lekcija iz hrabrosti
I dok Plenković hrabro brani Ukrajinu, BiH Hrvati čekaju. Čekaju trenutak kada će njihov “branitelj” shvatiti da se isti principi trebaju primjenjivati i na njih. Da ih je dovoljno braniti samo na papiru. Čekaju da ih Zagreb vidi ne kao političku temu koja se rješava Uredom za pomoć narodu s posebnim potrebama, kao da smo fakin retardi. Čekaju da ih vidi kao dio jednog naroda, ne kao raju, niti K+ Hrvate, nego kao dio integralnog hrvatstva koje se brani djelima. Jer, kao što je rekao jedan moj stari znanac iz Hercegovine: “Znamo mi jako dobro tko nas napada, problem je što nećemo da vidimo kao nas naš ne brani.”
I dok Plenković stoji pred kamerama i govori o Ukrajini, pitam se – koliko još puta možemo biti Kijev, a da nam Zagreb nije naš Washington, Berlin niti Pariz?
Emina Zanki (po ocu i majci Hrvatica) l poskok.info
wpDiscuz
