Na današnji dan Egipat se našao pod arapskom vlašću. Tako je počelo njegovo polagano ali sigurno propadanje…

Na današnji dan 641. godine poslije Krista, Egipat je pao u ruke arapskih osvajača pod vodstvom kalifa Omara, čime je započela povijest njegovog postepenog, ali neumitnog propadanja. Jedna od najvažnijih regija Rimskog Carstva – žitnica Mediterana i središte intelektualnog svijeta – polako se pretvorila u politički i ekonomski zaboravljenu periferiju velikih carstava.

Dok je Egipat pod Rimom uživao status svjetskog gospodarskog i kulturnog središta, arapska i kasnija osmanska vlast obilježene su sustavnom eksploatacijom i zanemarivanjem, što je dovelo do njegove trajne marginalizacije.

Početak arapske vladavine: Prekretnica za Egipat

Arapski osvajači 641. godine preoteli su Egipat Bizantskom Carstvu, uvodeći novo doba koje je donijelo promjene, ali i zapostavljanje. Prvo razdoblje islamske vlasti karakteriziralo je relativno tolerantno upravljanje – omogućeno je zadržavanje lokalnih običaja i religije uz plaćanje posebnog poreza (džizje). Međutim, kako su se dinastije smjenjivale, porezi su rasli, a resursi su sve češće preusmjeravani u središta islamskih kalifata poput Bagdada ili Damaska.

Dok su Rimljani gradili sustave navodnjavanja i unaprjeđivali poljoprivredu, arapski kalifati uglavnom su koristili postojeće infrastrukture bez značajnih ulaganja. Iako je pod Fatimidima Kairo postao važno političko i kulturno središte, to razdoblje trajalo je kratko, a Egipat se ubrzo našao pod pritiskom križarskih ratova i invazija Ajubida te Mameluka.

Osmansko Carstvo: Egipat na rubu zaborava

Godine 1517. Egipat je pao pod osmansku vlast i postao provincija u njihovom carstvu. Ovo razdoblje označilo je vrhunac njegova propadanja. Osmanlije su ga tretirale kao izvor prihoda, a ne stratešku regiju.

• Eksploatacija resursa: Poljoprivredni viškovi slani su u Istanbul, dok su lokalni seljaci bili izloženi teškim porezima.
• Loše upravljanje: Guverneri su često bili kratkotrajni i korumpirani, bez interesa za dugoročni razvoj regije.
• Zanemarivanje infrastrukture: Ključni sustavi navodnjavanja, koji su omogućavali plodnost doline Nila, propadali su zbog nedostatka održavanja.

Za razliku od Rimskog Carstva, koje je ulagalo u Egipat kao svoju žitnicu i trgovačko središte, Osmanlije su ga koristile kao rudnik iz kojeg su crpili resurse bez ikakvog razvoja.

Usporedba s Rimskim razdobljem

Pod Rimom, Egipat je bio ključna žitnica carstva, s Aleksandrijom kao jednim od najvećih trgovačkih i kulturnih centara svijeta. Rimljani su u Egipat ulagali, gradeći ceste, luke i sustave navodnjavanja. Pod arapskom i osmanskom vlašću, Egipat je postao resursna baza, bez političkog značaja i sa sve manjom infrastrukturnom podrškom.

Moderni udarci: Clintonovi i arapsko proljeće

Dok je Egipat prolazio kroz stoljeća zapostavljanja i eksploatacije, moderni politički udarci dodatno su ga unazadili. Tijekom administracije Billa i Hillary Clinton, Egipat je bio izložen američkoj geopolitici koja je, navodno pod plaštom demokratskih reformi, destabilizirala regiju. Arapsko proljeće 2011. – podržano američkim interesima – srušilo je režim Hosnija Mubaraka, ali je ostavilo Egipat u političkom kaosu, otvarajući vrata vojnim udarima i daljnjoj destabilizaciji.

Egipat, nekoć središte civilizacije, danas nosi teret povijesti u kojoj je neprestano bio na meti osvajača i oportunista, od kalifa Omara do modernih globalnih sila. Povijest njegova propadanja upozorenje je kako strateški ključne regije lako postaju žrtve imperijalnih ambicija i loše uprave.

Muhamed, osnivač islama, tijekom svog života (570.–632.) nije izravno zapovjedio osvajanja koja bi obuhvatila područja poput Egipta. Njegova misija bila je primarno usmjerena na unifikaciju Arapskog poluotoka pod zastavom islama, ali njegovi vojni pohodi i političke inicijative postavili su temelje za širenje koje je uslijedilo ubrzo nakon njegove smrti.

Muhamedov utjecaj i poveznica s Egiptom:

1. Unifikacija Arabije kao preduvjet za osvajanja:
   Muhamed je tijekom svog života politički i vjerski ujedinio Arapski poluotok, čime je stvorio centraliziranu zajednicu koja je bila spremna na širenje. Njegova smrt 632. godine nije označila kraj, već početak teritorijalne ekspanzije pod vodstvom njegovih nasljednika, takozvanih pravovjernih kalifa (Rašidun).
2. Priprema za širenje prema sjeveru i zapadu:
   Pred kraj svog života, Muhamed je poslao pisma vladarima velikih carstava, uključujući Bizantsko i Perzijsko Carstvo, pozivajući ih da prihvate islam. Iako ova pisma nisu bila vojna prijetnja, kasnije su tumačena kao legitimitet za ekspanziju prema tim regijama. Bizant, pod čijom je kontrolom bio Egipat, ignorirao je Muhamedov poziv.
3. Egipat kao meta:
   Nakon Muhamedove smrti, kalifi su nastavili njegovu misiju širenja islama. Egipat, tadašnja “žitnica Bizanta”, bio je strateški i ekonomski atraktivna meta. Osvojili su ga muslimanski Arapi pod vodstvom kalifa Omara i generala Amra ibn al-Asa 641. godine, devet godina nakon Muhamedove smrti.
4. Ideološka poveznica:
   Islamski koncept džihada, oblikovan tijekom Muhamedova života, postao je ključna ideološka osnova za osvajanja. Iako je Muhamed osobno vodio vojne pohode unutar Arabije, njegovi nasljednici proširili su taj koncept na teritorijalne ambicije izvan poluotoka.
5. Kultura i administracija:
   Nakon osvajanja Egipta, muslimanski vođe uveli su relativno tolerantnu upravu, omogućujući lokalnom stanovništvu zadržavanje kršćanske vjere uz uvjet plaćanja posebnog poreza (džizja). Ova praksa, proizašla iz Muhamedovih smjernica, olakšala je prihvaćanje nove vlasti među lokalnim stanovništvom.

Utjecaj osvajanja na Egipat:

Prijelaz Egipta iz bizantske u islamsku vlast označio je početak novog poglavlja u povijesti regije, ali i dugoročnog propadanja. Islamska vlast donijela je političke i kulturne promjene, ali i postepeno slabljenje nekada moćnog i bogatog Egipta, koji je pod Bizantom bio ključna ekonomska i strateška regija. S vremenom je Egipat postao periferna provincija u velikim islamskim carstvima, prvo pod Omejadima, a kasnije i pod Abbasidima i Osmanlijama.

Kad su Arapi pod vodstvom kalifa Omara osvojili Egipat 641. godine, dominantna religija u regiji bila je kršćanstvo. Međutim, treba naglasiti da je situacija unutar kršćanstva bila složena zbog teoloških podjela i političkih sukoba.

Religijska situacija u Egiptu prije arapskog osvajanja:

1. Koptsko kršćanstvo:
   • Većina egipatskog stanovništva slijedila je monofizitsko kršćanstvo, koje je poznato kao koptsko kršćanstvo.
   • Monofiziti su vjerovali da je Kristova božanska priroda dominantna i da ljudska priroda nije odvojena.
   • Ova teološka pozicija bila je u sukobu s Kalcedonskim pravovjerjem, koje je zastupalo Bizantsko Carstvo.
2. Bizantsko pravoslavlje:
   • Službena religija Bizantskog Carstva bila je pravoslavno kršćanstvo, koje je prihvatilo odluke Kalcedonskog sabora iz 451. godine.
   • Bizantska vlast često je represivno postupala prema monofizitima u Egiptu, nastojeći ih prisiliti na prihvaćanje pravoslavnog vjerovanja.
   • Ovaj religijski sukob doveo je do nezadovoljstva lokalnog stanovništva prema bizantskoj vlasti.
3. Religijski i politički sukobi:
   • Egipat je u to vrijeme bio pod bizantskom upravom, a lokalni monofiziti smatrali su bizantsku vlast stranom i represivnom.
   • Bizantski guverneri često su koristili sile za nametanje pravoslavlja, što je izazvalo otpor i duboke podjele unutar egipatskog društva.

Dolazak muslimanskih osvajanja:

Kad su muslimanske snage stigle u Egipat, lokalno stanovništvo, umorno od bizantskog pritiska, često je pokazivalo rezerviranu dobrodošlicu Arapima. Muslimanska vlast omogućila je vjersku toleranciju u određenoj mjeri, uz uvjet plaćanja posebnog poreza (džizja) za nemuslimane, što je mnogim Koptima izgledalo kao olakšanje u usporedbi s bizantskim pritiscima.

Ostale religije:

• Manihejci i ostali: Bilo je manjih zajednica drugih religijskih skupina, poput gnostika i manihejaca, ali one su bile marginalne u odnosu na dominantno kršćansko stanovništvo.
• Ostaci staroegipatske religije: Tradicionalna egipatska religija bila je gotovo u potpunosti zamijenjena kršćanstvom do 4. stoljeća, nakon što je Rimsko Carstvo prihvatilo kršćanstvo kao službenu religiju.