Ne možemo se jednostavno zaustaviti.
Nismo kamenje. U napretku, pomicanju, kretnji leži suvremenost. To je živo. To živa bića čine. Mi želimo. Čak i ako je sve što želimo biti nepomični, i to je želja. Čak i ako idemo brže nego što bi trebalo, i to je još uvijek želja. Bog… se neće vratiti. Čak i ako se vrati, ako se ikada usudi promoliti svoje lice u vrt, ako se nakon svog ovog uništavanja, nakon svih užasnih dana ovog užasnog stoljeća, usudi vratiti i pogledati koliko je patnje njegov odlazak stvorio, ako je sve što nam ima za ponuditi smrt… trebalo bi tužiti kopile. To je moj doprinos ovoj teologiji. Tužite kopile zato što je odustao. Kako se usuđuje?
„Anđeli u Americi“ („Angels in America“, 2003)
Nemam običaj gledati filmove više puta.
Toliko toga ima novog – novog za mene, zbog čega se gledaju i filmovi iz 1920-ih, i novog za cijeli svijet, stvorenog upravo sada.
Kada pomislim na mogućnost svoje skore smrti, jer svi smo konačni, prije ili kasnije, nakon zgražanja nad činjenicom da bi u tom slučaju dijete moralo nastaviti dalje bez oca – a jedino se mogu nadati da, uzimajući sve u obzir, donosim više koristi nego štete – prva sljedeća misao ide prema svemu što neću stići gledati, čitati, čuti.
Kako ono reče William Munny iz filma „Nepomireni“ („Unforgiven“), čija tašta nije mogla shvatiti zašto bi se „njezina jedinica udala za tog poznatog lopova i ubojicu, ozloglašenog po opakoj i neumjerenoj naravi“: „Đavolska je stvar ubiti čovjeka. Oduzmeš mu sve što ima i sve što će ikada imati.“
Pojam „imati“ je također „đavolska stvar“, a ako uklonimo materijalno posjedovanje kojem, očigledno, nisam sklon – a jedino se mogu nadati da po tome nisam u manjini – sadrži i radoznalost pred svime što će doći.
Koliko god katkad primjećujem da moja bujajuća mizantropija poprima razmjere „mizomondije“, želim biti ovdje da vidim što će biti sa svijetom.
Što će nas zadesiti, na koje ćemo sve načine biti potpuni idioti i kako ćemo na kraju pobijediti sebe i nastaviti dalje, unatoč sebi, nedostojni i jadni kakvi već jesmo?
Evo još jedne replike koja mi pada na pamet, iz Carpenterova filma „Starman“, kada vanzemaljac, prije povratka kući, kaže znanstveniku: „Čudna ste vi vrsta, ni nalik bilo kojoj drugoj. Iznenadio bi se kada bi znao koliko ih ima. Inteligentnih, ali divljih. Hoćeš li da ti kažem što u vezi vas smatram predivnim? Dajete najbolje od sebe kada sve postane najgore.“
Ponekad ipak pokleknem i odustanem od unosa novog sadržaja, budući da ima nekoliko filmova koje imam potrebu ponoviti svakih desetak godina.
Na primjer, „Prošle godine u Marienbadu“ Alaina Resnaisa i „Crvene usne“ Belgijanca Harryja Kümela (u engleskom maštovitom prijevodu „Kćeri tame“, jer su dvije glavne junakinje lezbijske vampirice), i upravo shvaćam da u oba igra Delphine Seyrig – možda je ona podsvjesni razlog?
Ili je ključno što su oba filma nalik beskonačnom halucinogenom snu, strašnom i predivnom, koji od sekunde buđenja istovremeno stvara trenutak olakšanja i žaljenja?
Od prije nekoliko dana se po tom aspektu srodna mini-serija (zapravo, po ritmu i dramaturgiji šestosatni film) „Anđeli u Americi“ Mikea Nicholsa pridružila nevelikoj listi repriziranog sadržaja, nakon što sam je spomenuo u tekstu o filmu „The Apprentice“.
I osjetio potrebu.
Tony Kushner je bez prevelikog povijesnog odmaka krajem osamdesetih godina počeo pisanje drame o, na prvi pogled, epidemiji AIDS-a, da bi nekoliko godina kasnije poduhvat završio kazališnim monstrumom koji se izvodi iz dva dijela i obuhvaća sve što se tiče povijesti i sadašnjosti Amerike, te svih religijskih i individualističkih sukoba koji je čine.
Pretencioznost je stavljena pod kontrolu Brechtovskim anti-mimezis pristupom u kojem se na prvi, varljivi pogled stvara odmak od gledateljeve identifikacije, i to je donekle moralo biti korigirano prilikom ekranizacije.
Televizija je krupni plan, što je u datom kontekstu rizično, pa se jeftina emotivnost drži na distanci uz pomoć stvarnosnijih, ali i dalje nesumnjivo artificijelnih nastupa.
Same riječi, primjetnom glumom očišćene od malograđanskog pretjerivanja, donose suosjećanje s likovima.
Da li Emma Thompson kao Anđeo „pretjeruje“, ili sam Anđeo „pretjeruje“ dok se pokušava pretvarati da je impozantan koliko bi ljudi očekivali?
Uspostavlja se dijalog s gledateljem na planu forme, sve do scene pred kraj kada Prior Walter, zaražen AIDS-om, odlazi u raj gdje mu biva ponuđeno da postane još jedno nebesko biće, Prorok kraja svijeta.
„Čak i ako sam bolestan, želim biti živ“, kaže Prior, odbijajući ponudu.
Anđeo mu opisuje kakvim će svim apokaliptičnim užasima svjedočiti, pa zar nije bolje da bude njihov vinovnik nego žrtva?
No, ovaj odabranik je više nego tvrdoglav, što izražava kroz jedan od ljepših solilokvija u povijesti dramskog pisanja: „Ali, ipak… svejedno me blagoslovite. Hoću još života, ne mogu se suzdržati. Proživio sam toliko grozote, a ima ljudi kojima je mnogo gore. Ali ih vidite kako ipak žive. Kada su više duh nego tijelo, kada su prekriveni više ranama nego kožom, kada gore u patnji, kada muhe polažu svoja jaja u uglovima očiju njihove djece… oni žive. Smrt obično mora oduzeti život silom. Ne znam je li to samo ono životinjsko u nama, ali prepoznajem naviku, prepoznajem ovisnost o životu. Pa živimo i kada više nema nade. Ako više nigdje ne mogu pronaći nadu, onda je to to, ne mogu bolje od toga. Kako samo to nije dovoljno, kako samo to nije prikladno… Ali ipak…“
Nije nasumično što se potreba pojavila upravo ovog vikenda.
Ako ni anđeli nisu dovoljno dostojni da čovjeku oduzmu život, da li se tako nešto smije dopustiti demonima?
Pavle Simjanović l poskok.info