Osim konzervi, Coca-Cole i Marlboro cigareta, Amerikanci su u Bosnu i Hercegovinu dopremali i vojnu pomoć u ljudstvu. Radilo se, naime, o borcima Al Qaede i ISIL-a koji su u BIH stigli s hrvatskim registracijskim oznakama na terencima. To im je pomoglo da upadaju u hrvatske kuće bezbrižno jer se Hrvati nisu predali niti branili misleći da to njihova vojska dolazi. Doduše, doveli su njih Ameri još ranije u Sisak, tamo 1991., gdje im je SDA Alije Izetbegovića bila jedini zapovjednik. Ali, to se ne smije znati. Jer je ključno da Alija i njegovi ostanu “narod koji se samo branio”. A ne da je ratovao prije rata u Hrvatskoj putem jedinice nacističkog imena tako što su ubijali zarobljene Srbe. Stoga je ključno da se ne zna da su Alijini mudžahedini napali i pobili zarobljenike 1991. u Hrvatskoj, daleko prije bilo kojeg srpsko-bošnjačkog pokolja u BiH.
Jer, ako bi se zločin El Mudžahida i Handžar divizije u Sisku presudio kao zločin SDA, što on, da se ne lažemo, i jest, ne bi se moglo više govoriti o “mirnodopskoj politici” Alije Izetbegovića i narodu koji se samo branio. Štoviše, Srbi u Banjoj Luci mogli bi otvoreno govoriti da su napali Aliju jer nisu htjeli završiti kao Srbi iz Siska.
Zato je priča o Bosanskoj Krupi više od lokalnog incidenta.
Policajac Avdo Hasanović, kojeg je nožem ranio maloljetnik u terorističkom napadu u Bosanskoj Krupi, izjavio je nakon izlaska iz kantonalne bolnice u Bihaću kako je napadač pri ulasku u policijsku stanicu uzvikivao: “Tekbir, Alahu ekber.” Dozivao je Boga. A i učitelji su mu rekli da to tako treba prije nego pođeš u Dženet. No mali će se još načekati djevica.
Hasanović je za “Dnevni avaz” ispričao kako je zajedno s kolegom Ozrenom Maranom, koji je u napadu ubijen, Božjom rukom, rukom Mladog Muslimana, bio na radnom mjestu kada je u stanicu ušao mladić u odjeći koja mu je skrivala lice. Zašto je skrivao lice?
“Kada je ulazio na vrata, rekao je ‘Tekbir, Alahu ekber’ i skrivao je lice. U zemlji muslimana, ubijaš u ime Allaha i kriješ lice? Koji k? Gdje ti je ponos?
Govorim samo istinu,” izjavio je Hasanović.
Opisao je kako je napadač već imao pripremljen nož te je odmah krenuo prema njemu i kolegi Maranu. Hasanović je ispričao da je pokušao obuzdati napadača, no u trenutku borbe mladić je nožem zadao smrtonosni ubod Maranu.
“Držao sam ga za glavu, nisam za ruke. Sve se odvilo refleksno i u brzini,” rekao je Hasanović.
Tijekom sukoba Hasanović je zadobio ozljede na licu i leđima te dodao kako je maloljetnika uspio staviti pod kontrolu do dolaska pojačanja. “Držao sam ga pod sobom dok su kolege stigle i preuzele ga te mu stavile lisice,” kazao je.
Hasanović je istaknuo kako je zadobio ranu duboku pet centimetara te očekuje da pravda bude zadovoljena.
Ali pitanje koje ostaje zatvoreno jest hoće li pravda ikada biti zadovoljena za Ozrena Marana i sve druge čiji su životi bačeni pod tepih političkih interesa, kako domaćih, tako i stranih. Neće. Jer evo nema pravde ni par tjedana nakon smrti Maranove. Schmidt , ta nacistička smetnja u našoj zemlji ne smatra da je ovaj događaj vrijedan pomena na svjetskoj sceni. Važnije je osigurati da strani okupator u Varešu dobije dozvolu za rudarenje.
Koliko ćemo puta čuti “Tekbir, Alahu ekber” i reći da se radi o incidentu, a ne o nečem puno dubljem, nečem što smo sami dopustili i što nam se sada vraća u krvavom obliku?
Koliko puta ćemo ignorirati činjenicu da su takvi ljudi – ratnici bez granica, ljudi s božanskim zadatkom, koji ne ratuju za narod već za ideju – živjeli, ratovali i ubijali u našim gradovima i selima?
I koliko puta ćemo dopustiti da ćutanje postane oružje za njihove nove zločine, od Siska do Krupa, od Ozrena do Bruxellesa?
I jeste li još uvijek za europski put? Ako da, koji vam je?
Emina Zanki l poskok.info