Čovjek kojeg je nekada Madeleine Albright nazvala “daškom vjetra na Balkanu” prošao je put od američkog miljenika do osobe s crne liste – put koji je, da stvar bude zanimljivija, popločan i hrvatskim rukama.
Jer, bez Franje Majdandžića, Milorad Dodik nikada ne bi zasjeo na tron Republike Srpske i pretvorio se u nacionalističkog vožda kakvog danas poznajemo. K
ako to? Presudan je bio Franjo, Hrvat iz Stranke za BiH, kojeg su SFOR-ovi vojnici u zadnji tren vratili iz Brčkog u Bijeljinu, gdje je svoj glas dao Dodiku.
Dakle, kad idući put budete gledali Dodika kako nasrće na sve što nije “srpsko,” sjetite se – jedan Hrvat je u tome igrao ključnu ulogu.
Milorad Dodik je na vlast došao uz veliku pomoć tzv. međunarodne zajednice, one iste koja ga je milovala milijunima dolara i političkom podrškom.
Bio je, kako su ga tada zvali, “svjež dašak Balkana”. Nije ni čudo da je Madeleine dobila buket žutog cvijeća, jer tko bi odolio poklonima kad dolaze iz srdačne ruke novog reformatora, onog koji obećava promjene i obećava mir.
Dodik je obećavao, i dobio – stanove za ministre, ukidanje dinara, izgon Poplašena, milijune dolara hitne pomoći. Bio je to pravi mali euroatlantski san.
Ali, evo, kao što svi znamo, snovi se pretvore u noćne more.
Dodik je postao neposlušan – počeo se petljati u uređivačku politiku SRT-a, kupovati stanove i ponašati se bahato.
Zapad mu je okrenuo leđa, no on nije pao. Kao pravi balkanski vožd, iz svega se izvukao i ponovo našao na vrhu. Vratio se na premijersku funkciju 2006., ponovno uz pomoć novih političkih prijatelja.
I tada počinje priča o “novom” Dodiku – nacionalisti koji prijeti otcjepljenjem, koji grmi protiv oporbe, nevladinih organizacija, novinara i svih koji se ne slažu s njim. Naravno, uvijek su krivi zapadni špijuni, a ne onaj isti Zapad koji ga je, da ne zaboravimo, stavio na vlast.
Pa kako onda Milorad, prolazi cijeli ovaj politički labirint?
Bio je premijer, predsjednik, član Predsjedništva. Priča se završava, ali ne za Milorada.