Dražen Petrović bio je nevjerojatan košarkaš i još nevjerojatniji čovjek, a njegov prerani odlazak mnogima je i danas bolna rana.
Ime Dražena Petrovića zauvijek će ostati upisano u svijetu košarke, istaknuo se kao jedan od najboljih igrača svih vremena , a njegova igra, nevjerojatni rezultati i oboreni rekordi sa samo 28 godina i dalje su velika inspiracija mladim igračima koji su tek počinje. S druge strane,više od njegove vještine na parketu isticala se dobrota koju je nosio u srcu i njegov široki osmijeh.Svoj košarkaški talent Petrović je pokazao u ranim godinama u rodnom Šibeniku, gdje je igrao za tamošnji klub Šibenik. Sa samo 15 godina debitirao je u Prvoj ligi Jugoslavije, postavši jedan od najmlađih igrača u povijesti lige . Već tada je bilo jasno da posjeduje iznimne sposobnosti.Draženova ambicija da se dokaže u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, NBA, ostvarila se 1989. godine kada je potpisao ugovor za Portland Trail Blazerse. Iako je zbog jake konkurencije imao ograničenu ulogu u momčadi, Dražen se nije predavao. Pravi procvat njegove NBA karijere dogodio se kada je 1991. prešao u New Jersey Netse. U Netsima je postao ključni igrač i jedan od najboljih šutera lige, s prosjekom od preko 20 poena po utakmici.Postao je uzor mnogim mladim košarkašima diljem svijeta. Njegov moral, ljubav prema igri i beskrajna želja za napretkom ostavili su neizbrisiv trag.U znak poštovanja, 2002. godine Dražen je posthumno primljen u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu. Njegov broj 3 koji je nosio u New Jersey Netsima je umirovljen, a dvorana “Dražen Petrović” u Zagrebu i spomenik u rodnom Šibeniku čuvaju uspomenu na ovog košarkaškog velikana.
Veliko prijateljstvo s novinarom Mikeom Freemanom
Mike je Dražena upoznao kroz posao, radeći kao sportski novinar. Iako je nastojao zadržati maksimalnu profesionalnost i držati se na distanci sa sugovornicima, kako bi mogao realno posložiti stvari, slavnom košarkašu to nije pošlo za rukom. Očarala ga je njegova energija, pristup ljudima i stav.
Prošle je godine za “Usa Today” napisao dirljiv tekst o svom prijatelju Draženu i otkrio brojne nepoznate detalje, a mi ga prenosimo u cijelosti:
‘Hvala ti što si moj prijatelj’: Čista radost koju je donosio NBA Hall of Famer Dražen Petrović by:
Dražen Petrović bio je bek New Jersey Netsa ranih 1990-ih i jedan od najboljih šutera svih vremena. No, za jednog novinara, on je bio više od toga.
Vidimo radost u sportu tijekom cijele godine. Ova sedmodijelna serija stvorena je kako bi podijelila neka od nezaboravnih, sretnijih, iskrenih i inspirativnih trenutaka izvještavača i kolumnista USA TODAY-a.
Bilo je nekoliko tjedana prije Božića 1992., kada me bijelac iz Hrvatske povukao u stranu u svlačionici New Jersey Netsa nakon njihove utakmice protiv San Antonija. Rekao je nešto poput: “Hvala ti što si moj prijatelj.”
Njegovo ime bilo je Dražen Petrović, bek s gotovo mitološkom pozadinom. Ja sam novinar koji je pratio Netse i postali smo prilično bliski. U stvari, prekršio sam jedan od profesionalnih, a za mene osobnih zakona novinarstva: održavati određenu udaljenost od igrača koje pokrivaš. To je bilo nemoguće s Petroom, kako su ga zvali većina Amerikanaca. Bio je jedini sportaš s kojim sam se tijekom desetljeća ove profesije ikada mogao zaista zbližiti.
To je zato što je bilo malo ljudi poput njega. Dražen, košarkaš, bio je Steph Curry svoje ere. Dražen, osoba, bio je nešto daleko značajnije. Ljubaznost je bila u njegovim kostima, i to nikada nije promijenio unatoč razornom građanskom ratu koji se odvijao u Hrvatskoj. Taj rat ga je tješio i ljutio, ali nikada ga nije duboko promijenio. Nikada ga nije spriječio da vidi mene, nekoga tko je u to vrijeme bio sam u New Yorku i prvi put pisao o Netsima, te da pruži ruku. Tako je on funkcionirao.
Dražen se nonstop smiješkao. Neprekidno je pitao kako je moja obitelj. Znao je ime mog brata. “Sjedni,” rekao bi, “Što se događa?” I sjedili bismo kod njegovog ormarića i razgovarali. Rijetko o košarci. Htio je znati o životu. O Sjedinjenim Državama. O meni. O Afroamerikancima.
Naši su razgovori postali sve prijateljskiji i otvoreniji, stvarajući povratnu petlju povjerenja i bliskosti.
Radost nije uvijek linearna. Ne dolazi uvijek uz uredne definicije i jasne granice. Ponekad se manifestira kao veliki trenutak ili događaj. Ili je ponekad tako jednostavna kao sjećanja na sportaša kojeg si pratio i koji je tvoju profesiju učinio zabavnom i dubokom, i koji je želio razumjeti tvoj svijet. I ti, njegov. I sjećaš ga se. I to donosi sreću. Ovo je vječna milost Dražena.
Michael Jordan, LeBron James i Dražen
Tim Netsa iz 1992-93. bio je jedan od najzabavnijih koje sam ikada pratio. Trener je bio Chuck Daly, koji je prethodno osvojio dva uzastopna naslova s Detroit Pistonsima. Willis Reed, da, taj Willis Reed, bio je generalni menadžer. Kenny Anderson, legenda newyorške srednje škole, bio je razigravač. Maurice Cheeks i Bernard King, oba četverostruki All-Stars, kasnije su dodani u roster. Derrick Coleman, zvijezda iz Syracusea, bio je prvi izbor na draftu 1990. godine i izabrali su ga Netsi. Bila je to karizmatična i ponekad haotična svlačionica, ali san za novinara.
Činjenica da je Dražen uspio istaknuti se s tako talentiranim (i bučnim) rosterom govori koliko je bio talentiran. Koliko talentiran? Jednom je postigao 112 poena u utakmici Jugoslavenske lige. U tom je susretu realizirao 40 od 60 šuteva, 10 od 20 iza linije tri poena i 22 slobodna bacanja. U prosjeku je postizao više od 20 poena po utakmici u svojih posljednjih dviju sezona u NBA, gdje je igrao pet.
USA Dream Teamov Michael Jordan branio se protiv Dražena Petrovića u finalu Olimpijade 1992. u Barceloni. NBA veličine poput LeBrona Jamesa i Reggieja Millera rekli su da je bio jedan od najboljih šutera koje su ikada vidjeli. “Postigao je oko 40 protiv (Michaela) Jordana, a išao je na Jordana kao da je, ‘Ima li tu što, daj mi loptu, vruć sam. Uzimam ga,’” rekao je Anderson u ESPN-ovoj dokumentarnoj seriji “Once Brothers”.
LeBron James jednom je upitan tko je najbolji međunarodni igrač ikada. “Sveukupno? Najbolji međunarodni igrač svih vremena? Dirk (Nowitzki) ili Dražen,” rekao je James tijekom All-Star vikenda 2013. “Njegova sposobnost šutiranja i bio je vrlo atletičan. … Nije se bojao trenutka, nije se bojao ničega, a znaš da je bio odličan.”
Dražen bi došao s ekrana, primio loptu i u onome što se činilo poput milisekundi, opalio. Ako bi AI dizajnirao savršenu tehniku šutiranja, bila bi to Draženova. Razorio bi današnju ligu. Bio bi jednako dobar kao Curry. Ne, zapravo, bio bi bolji.
“On je najbolji šuter protiv kojeg sam ikada igrao,” rekao je Hall of Famer Reggie Miller 2020. “Nikada nisam vidio ništa slično. Dražen je imao najbrži izbačaj koji sam ikada vidio, a ono što ga je činilo tako posebnim je to što sam se ja ponosio na rad s ekranima, a on je bio jednako dobar u tome, i razgovarali smo o footworku, bez sumnje jedan od najboljih u tome na poziciji beka. Bio je moj najveći rival.”
Ovo je bio kontekst našeg prijateljstva. Dražen je bio međunarodna zvijezda, ali nikada nije bio prevelik da bi napravio prijatelja od mene, malog čovjeka.
Bilo je lijepo biti tvoj prijatelj, rekao sam Draženu kao odgovor nakon te utakmice protiv Spursa. Te noći, kao i već mjesecima, Dražen me je pitao kako je moja obitelj. Čak i dok se žurio oblačiti da uhvati autobus momčadi, sjetio se nečega o tome gdje sam odrastao i pitao me o tome. Tek tako, iznenada. Kada bismo razgovarali o Draženovoj mladosti, uvijek bi se ušutio. “Moj dom je sada tako različit,” rekao bi mi.
Nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije, koja se sastojala od mnogih različitih etničkih skupina i religija, početkom 1990-ih, napadnuta je od strane Srbije, koja je kontrolirala jugoslavensku vojsku. Rezultantni sukob doveo je do smrti više od 100,000 ljudi, a značajan broj žrtava uključivao je genocidne zločine protiv civila.
Rat je uništio više od života; razorio je prijateljstvo između Dražena, koji je bio Hrvat, i Vlade Divca, koji je bio Srbin. Njih dvojica su bili vrlo bliski. Onda je sukob započeo. Njihovo prijateljstvo, i njegov kraj, jedna je od tema u “Once Brothers”. Dražen mi je pričao o mnogočemu, ali o tome – ratu… smrti… Divcu – jasno nije želio razgovarati. No, znao sam da je sukob i gubitak tog prijateljstva duboko povrijedio njega.
To što je uspio održati svoju igru na tako visokom nivou, dok mu se domovina raspadala na dijelove, uvijek me je impresioniralo. No, to je učinio. Ta utakmica protiv Spursa bila je dobar primjer.
Dražen Petrović postigao je koš dok je padao na tlo, i to protiv centra visokog 7 stopa i 1 inč, Davida Robinsona. To je izjednačilo rezultat na 96 s desetinama sekundi do kraja regularnog vremena. Dražen je završio tu utakmicu s 34 poena i Netsi su pobijedili u produžetku.
Nakon utakmice, prišao mi je, s onim uvijek prisutnim Draženovim osmijehom, koji je bio veći nego inače. Naš razgovor išao je otprilike ovako: “Jesam li to vidio?” rekao je. “To je bio David Robinson.”
Ja: “Znammm.”
Odjednom sam shvatio da nije izražavao šok što je nadmašio Robinsona. U suštini je rekao: naravno da sam pobijedio Robinsona. Jer ja sam Dražen Petrović. Pobjeđujem svakoga.
Nikada nije bilo šuta koji Dražen nije mogao pogoditi. Promašaj je bio pozivnica. Nije vjerovao u obranu. Samo šutiranje. I bio je dobar. Nije bio grub ili “gym rat”, na način na koji se neki bijeli sportaši često opisuju. Ne, bio je iznimno talentiran i samouvjeren. Super-duper samouvjeren. Bio je jedan od najžestokijih trash talkera u NBA. Iza te samouvjerenosti bila je iskrena radost zbog igranja košarke. Volio je druženje i natjecanje.
Razgovarali smo o rasi mnogo. “Mi smo isti,” govorio bi. Mislio je na sve ljude. Također je znao naivnost te tvrdnje, ali je pokušavao to koristiti kao svoju vodilju. Razgovarali smo o rasizmu u Europi i Americi. Razgovarali smo o prebijanju Rodneyja Kinga, još uvijek svježem u načinu na koji su mnogi Afroamerikanci gledali na to nakon što je nenaoružani King napadnut od strane grupe policajaca LA-a u ožujku 1991. godine. Neredi su se proširili po Los Angelesu 1992. nakon što su trojica od četiri policajca optužena za prekomjernu silu bili oslobođeni optužbi (porota nije postigla sudsku odluku o četvrtom).
“(Prokletstvo) ti dečki,” rekao je Dražen o policajcima.
Ovaj trenutak također je bila ljepota Dražena.
‘Dražen je mrtav’
Ne mogu se točno sjetiti koliko je sati bilo, ali moj je telefon zazvonio kasno jednog dana u lipnju 1993. Bio je to Paul Silas, jedan od pomoćnih trenera Netsa, koji je kao igrač osvojio tri NBA naslova i bio dvostruki All-Star. Znao je da su Dražen i ja prijatelji. Silas je plakao na telefonu toliko jako da jedva razumijem što mi govori.
“Dražen je mrtav,” rekao je.
Neprekidno je to ponavljao. Kada se konačno smirio, ispričao mi je što se dogodilo. Bio sam šokiran. Samo nekoliko dana prije toga, Dražen i ja smo razgovarali preko telefona, ne dugo nakon što je stigao u Hrvatsku da vidi obitelj. Rekao je koliko je dobro opet biti doma. Dok je govorio, zamišljao sam ga kako se smije kao uvijek.
Kasnije su se pojavile konkretnije pojedinosti. Dražen je bio jedan od putnika u automobilu na Autocesti u Njemačkoj koji se sudario s kamionom. Izašao je iz vozila. Umro je 7. lipnja 1993. godine. Imao je 28 godina.
Nakon toga, napisao sam glavni članak o reakciji koji se pojavio u New York Timesu dva dana kasnije. Počelo je ovako:
“Smrt Dražena Petrovića, hrvatskog igrača koji je s Netsima postao jedan od najboljih šutera u Nacionalnoj košarkaškoj asocijaciji, izazvala je jučer šok val širom ove zemlje i većeg dijela Europe, gdje je njegova karijera započela.
Dražen je poginuo odmah kada je automobil u kojem je putovao udario u kamion s prikolicom na cesti koja se klizila od kiše u Njemačkoj. Imao je 28 godina.
Zapanjeni dužnosnici Netsa, uključujući Willisa Reeda, generalnog menadžera, i trenera Chucka Dalyja, održali su kratku konferenciju za novinare jučer kako bi razgovarali o smrti Dražena, vodećeg strijelca tima u sezoni 1992-93. i igrača koji je smatran jednim od najtalentiranijih i najmarljivijih u ligi.
“Za mene, to je kao izgubiti sina,” rekao je Reed, koji je kasnije u suzama slomljen.
Mnogi od nas koji su poznavali Dražena učinili su isto. Neposredno nakon nesreće, posthumno je primljen u Kuću slavnih.
Istina je da se radost i tuga ponekad mogu ispreplitati. Mrzim to što je Dražen umro, ali se smijem kada pomislim na to koliko je bio ljubazan i pošten prema meni. Prema svojim suigračima. Prema svima. Njegova igra bila je radost. Njegov život bio je radost.
Dražen je bio radost.