Godine 1971. svijet je bio svjedok atentata na Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj. Ovaj čin bio je jedan od najpoznatijih terorističkih napada hrvatske emigracije tog vremena, vođen domoljubnim motivima i motivom osvete. Detalji iz istrage, koja je donedavno bila skrivena od očiju javnosti, otkrivaju moguće dublje razloge iza atentata, uključujući moguće motive osvete za ubojstvo ustaškog generala Vjekoslava Maksa Luburića. No, je li sve doista tako jednostavno?
Dokumentacija o ovom zločinu, objavljena iz gradskog arhiva Stockholma, sadrži oko dvije tisuće stranica, a među njima je poseban detalj: fotografija Ilije Stanića, agenta Udbe koji je brutalno likvidirao Luburića 1969. u Španjolskoj, i koju je Miro Barešić ostavio na stolu ambasadora Rolovića. Ovaj čin, iako na prvi pogled može izgledati nevažan, otvara čitav niz pitanja. Je li atentat na Rolovića bio osveta za Luburića? Je li slika Ilije Stanića ostavljena kao poruka Udbi i jugoslavenskom režimu? Ova pitanja tek su početak složene priče o emigrantskom nasilju, sukobima i dugogodišnjoj borbi između jugoslavenskog režima i hrvatske emigracije.
General za generala – osveta za Luburića?
U trenutku kada sam završavao čitanje istrage u gradskom arhivu Stockholma, odlučio sam nazvati jednog od preživjelih članova Luburićeve organizacije. Pitao sam ga misli li da je ubojstvo Vladimira Rolovića povezano s likvidacijom Vjekoslava Luburića. Njegov odgovor bio je kratak, ali jasan: „To je bila osveta. General za generala.“
Ovo otkriće daje sasvim novu dimenziju ubojstvu Rolovića, koje se do sada smatralo izoliranim činom političkog terorizma. Barešićevo ostavljanje fotografije Stanića nije bila slučajna radnja. Prema izvorima bliskim Luburićevoj organizaciji, slika je bila izravna poruka jugoslavenskoj tajnoj službi i Titu da su Hrvati spremni na osvetu za gubitak jednog od svojih najvažnijih vođa.
No, Barešić je tijekom suđenja tvrdio da je fotografija slučajno ostala na stolu dok je vadio novčanik. Objasnio je da je u novčaniku imao ime Hrvata kojeg su željeli osloboditi iz jugoslavenskog zatvora – Vladu Čerkeza – te da je u žurbi ostavio i Stanićevu sliku. Međutim, ova priča se čini previše nevjerojatnom, osobito kada se uzmu u obzir događaji koji su prethodili atentatu, kao i činjenica da je likvidacija generala Luburića bila ključni trenutak u povijesti sukoba Udbe s hrvatskom emigracijom.
Udba i Ilija Stanić – mračna povijest likvidacija
Vjekoslav Maks Luburić, bivši vođa ustaške tajne policije, bio je ključna figura među hrvatskom emigracijom u Europi. Nakon Drugog svjetskog rata, Luburić je izbjegao Titovu ruku pravde i nastavio organizirati hrvatske nacionalističke grupe iz egzila. Udba ga je neprestano pratila, a konačno ga je 1969. likvidirao njegov osobni tajnik, Ilija Stanić, agent Udbe. Luburićeva smrt bila je brutalna – ubijen je udarcima čekićem i metalnom šipkom, što je bio karakterističan stil Udbe kada su željeli poslati poruku da nitko ne može izbjeći njihov doseg.
Luburićeva likvidacija bila je snažan udarac za hrvatsku emigraciju, ali i povod za organiziranje daljnjih napada na jugoslavenske predstavnike u svijetu. Barešić i Brajković očito su bili motivirani ne samo političkom idejom nego i osvetom. Ubojstvo Rolovića i ostavljanje fotografije Stanića možda je bio čin odmazde – simbolički potez kojim su željeli pokazati da Udba neće ostati nekažnjena za likvidacije svojih neprijatelja.
Propusti švedske policije i neizbježna tragedija
Istraga o atentatu otkrila je i niz propusta švedske policije koji su Barešiću i njegovim suradnicima omogućili da izbjegnu zaustavljanje na putu prema ambasadi. Dva puta su ih zaustavljali zbog problema s dokumentima i vozačkim dozvolama, ali su ih oba puta pustili da nastave put. Ironično, sve je moglo biti spriječeno da su švedski policajci ozbiljnije shvatili ove susrete.
Barešić i Brajković ušli su u ambasadu s jasnom namjerom – oteti ambasadora Rolovića i prisiliti jugoslavenske vlasti da oslobode zatvorene Hrvate. No, kad su Rolovića svezali i savladali, umjesto da pregovaraju, izveli su hladnokrvnu egzekuciju – tri metka u glavu, dok je ambasador ležao bespomoćan. Okrutnost ovog čina bila je više nego jasna poruka jugoslavenskom režimu.
Politički kontekst – Jugoslavija i Švedska na raskrižju
Godine 1971., Jugoslavija je bila na vrhuncu svoje političke moći, dok je Švedska bila zainteresirana za jugoslavenski model samoupravljanja. Ambasador Vladimir Rolović, bivši šef Udbe i odgovoran za lov na emigrante, bio je snažna figura u jugoslavenskom režimu. Njegova prisutnost u Švedskoj nije bila slučajna, jer je emigrantska zajednica bila vrlo aktivna u toj zemlji. Emigranti su ga smatrali prijetnjom, ne samo zbog njegove prošlosti, već i zbog sumnje da je poslan kako bi ugušio hrvatski nacionalizam u Skandinaviji.
Atentat na Rolovića bio je samo jedan od mnogih činova nasilja u dugogodišnjoj borbi između jugoslavenske tajne službe i hrvatske emigracije. Pitanje koje ostaje je – je li ovo ubojstvo bio samo čin političkog terorizma, ili je imalo dublju, osobnu dimenziju osvete? Dokazi ukazuju na to da je barem djelomično bilo oboje.
Je li osveta bila pravi motiv?
Iako sudski spisi ne navode ustaškog generala Vjekoslava Maksa Luburića kao mogući motiv atentata na Rolovića, ostavljanje fotografije Ilije Stanića i svjedočenja unutar hrvatske emigrantske zajednice snažno ukazuju na to da je ubojstvo bilo barem djelomično motivirano osvetom. General za generala, kako su to nazvali Barešićevi suradnici, nije samo prigodna fraza, već vrlo moguće stvarni razlog zašto je Rolović bio meta.
Ovaj novi pogled na atentat otvara pitanje o pravoj prirodi sukoba između jugoslavenskih vlasti i hrvatske emigracije, ali i o ulozi osvete kao pokretačke sile u političkom nasilju tog vremena.
Bez obzira na motive, činjenica ostaje da je atentat na ambasadora Rolovića promijenio političku dinamiku tog razdoblja i označio kraj jugoslavenskog utjecaja u Švedskoj. Ubojstvo generala Luburića nije ostalo bez odmazde, a Barešić i njegovi suradnici osigurali su da se jugoslavenski režim sjeća tog krvavog čina.
Pitanje ostaje otvoreno – koliko je uloga osvete zaista oblikovala povijest emigrantskog terorizma i političkih ubojstava?