Vratila sam se u našu kuću nakon odlaska u općinu da riješim potrebne papire. Suprugovim roditeljima sam povjerila čuvanje djece, a čim sam završila obaveze, vratila sam se kući. Djeca su se igrala, a ja sam im se pridružila, igrom lopte i trčkaranjem oko dvorišta.
Sin se brzo zasitio igre, pa sam predložila da se odvezemo u Banjsko Polje, mjesto koje sam povezivala s djetinjstvom. Putem sam pozvala supruga da ga obavijestim o planovima. Djeca su bila vesela, pogotovo malena Danka koja je u tom trenutku imala samo 22 mjeseca. Čim smo stigli, pustila sam ih da se igraju na livadi iza kuće. Fotografirala sam ih, a Danka je, kao i obično, trčkarala prema malom brdašcu u blizini.
Nisam se udaljavala više od nekoliko metara od njih. Činilo se kao sasvim običan dan ispunjen dječjim smijehom, no u jednom trenutku, dok sam uzimala vodu za sina, podigla sam pogled – Danke više nije bilo. Instinktivno sam počela dozivati njezino ime, ali nije odgovarala. Tražila sam je posvuda, srce mi je stalo kad sam vidjela bijeli automobil parkiran nedaleko. No, nisam pitala muškarce u njemu jesu li vidjeli djevojčicu; u tom trenutku, preplavljena panikom, mislila sam da je negdje blizu.
Kroz suze sam pozvala supruga, a ubrzo i policiju. Tražili smo Danku po cijelom imanju, ali nje nije bilo. Ljudi su se počeli okupljati, svi su pretraživali livade i šume, ali moj mali anđeo ostao je nestao bez traga.