Utakmica u Varšavi: spektakl, drhtanje, i podsjetnik da u sportu, kao i u životu, ponekad ostaneš na rubu ponora, gledajući u bezdan, ali još uvijek držiš glavu iznad vode. Hrvatska je, da budemo iskreni, igrala kao da su u pitanju njihovi najgori i najbolji trenuci – simultano. Jedan moment su kao pijani filozofi prešli iz jednog stanja uma u drugo, s pragom koji ih dijeli od pada u ponor.
Započelo je šokantno: Poljaci su zabili prvi, jer kako drukčije? To je utakmica, to je život, da ti prva pljuska dođe kad se najmanje nadaš. A onda su se “Vatreni” naglo uzdigli, preokrenuli, doslovno u par minuta i kao da su govorili: “Poljaci, ništa vi ne znate, evo vam lekcija iz nogometnog fatalizma.” Na semaforu je pisalo 3:1 za Hrvatsku i činilo se da je sve gotovo. Ali, naravno, ako smo nešto naučili, onda je to da se nikada ništa ne završava tako lako kad su Hrvati na terenu.
Poljaci su se vratili, kao avet iz prošlosti koja ti ne dopušta da mirno spavaš, a Hrvatska, sa čovjekom manje jer je Livaković odlučio pokazati svoje majstorije u isključenju, bila je na koljenima. Osamdeset minuta drame postalo je dvadeset minuta čistog preživljavanja. I preživjeli su. Nekako. Bod u ludoj utakmici, bod koji je mogao biti pobjeda, ali kad sve zbrojiš, taj bod će ti trebati više nego što misliš.
Zlatko Dalić, s izrazom lica čovjeka koji je upravo svjedočio mini-apokalipsi, vjerojatno se pitao kako je prošao kroz ovo nevin. Jer, u tom ludilu, svaka je greška mogla značiti eliminaciju, svaka pogrešna odluka mogla je poslati Hrvatsku u sportski limbo.
Tako je ova utakmica ostavila Hrvatsku u pat poziciji: tri boda više od Poljske, tri manje od Portugala. Pitanje je, naravno, što dalje? Čeka ih Portugal, pa Škotska. Ali, da parafraziramo onog genijalnog gospodina iz Splita: “U životu i nogometu, sreća je kad ti voda dođe do grla, a ti još uvijek možeš disati.”