Samo dva dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija, kao zalutali vozić na krivim tračnicama povijesti, potpisala Trojni pakt i pridružila se Silama Osovine, u Beogradu se dogodio državni udar. Vlada je izbačena kao stari namještaj, a Hitler, kao svaki pravi diktator, nije imao strpljenja za ovakve ekscese. Već 6. travnja krenuo je s invazijom, a Jugoslavija se raspala brže nego što su jugoslavenski vojnici uspjeli zapamtiti zapovijedi. Nekoliko dana kasnije, 10. travnja 1941., Slavko Kvaternik, (isti onaj Slavko koji je 1919. na 6. siječnja posvetio pobjedu nad Mađarima u Međimurju kralju Aleksandru, ne bi li tako dogurao do generalske titule) ušetao se u radijski studio u Vlaškoj i proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. I eto ti je – država.
Povijest Kraljevine Jugoslavije završava, i to neslavno, 1941., kad su njemačke trupe okupirale zemlju. Hitler je trebao marionetu koja će mu omogućiti lagani prolaz do Grčke, jer su tamo talijanske snage, podvijenog repa, gubile od Grka, koje su Saveznici financirali s užitkom. S druge strane, Talijani su imali svoje apetite – istočna obala Jadrana već im je plesala u snovima, a za to im je trebao poslušan suradnik.
Maček: Hvala, ne bih!
Hitlerov prvi izbor bio je Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke. No, Maček mu je na njegovu ponudu odgovorio kao netko tko odbija zadnju krišku pite – učtivo, ali odlučno: “Ne, hvala.” Iako bi ta “država s hrvatskim prefiksom” možda djelovala privlačno na papiru, Maček je imao svoje principe. Hitler je htio Mačeka jer je znao da je HSS popularan među Hrvatima, ali Maček nije bio čovjek za fašistički piknik.
Maček je bio nasljednik Stjepana Radića, i kao takav, zagovarao je prava seljaka. Njegov umjereni pristup političkim pitanjima i sklonost nenasilju doveli su ga do više posjeta zatvoru nego što bi jedan vođa HSS-a trebao imati. Ali nije to bila obična šutnja – Maček je znao igrati dugu igru. Njegovo političko djelovanje kulminiralo je sporazumom Cvetković-Maček, koji je 1939. godine rodio Banovinu Hrvatsku. No, Banovina je brzo nestala u dimu ratnih eksplozija.
Pavelić ulazi na scenu
Kad je Maček rekao “ne”, na scenu ulazi Ante Pavelić sa svojom ekipom ustaša. Nisu bili popularni kao HSS, ali Hitler nije imao puno izbora. Pavelić je bio spreman uzeti što mu se nudi, iako njegova ekipa nije bila stranka nego teroristička organizacija. Maček je, s druge strane, vjerovao da će Saveznici pobijediti u ratu i da će HSS tada zasjati kao zvijezda. Iako nije volio Pavelića i njegove metode, nakon proglašenja NDH, Maček je pozvao narod da poštuje novu državu – jer, eto, što drugo preostaje.
Pavelić nije bio za dijeljenje pozornice
No, Pavelić nije bio za to da dijeli reflektore. Maček je imao ogromnu podršku u narodu, a to je Pavelića plašilo više nego savezničke bombe. Nije htio riskirati da se Maček aktivira politički, pa ga je dao uhititi i poslao ravno u Jasenovac, a kasnije ga premjestio u kućni pritvor, jer, hej, trebaš držati neprijatelje blizu, ali ne preblizu.
Nakon rata, Maček je pobjegao u emigraciju, prvo u Francusku, a potom u SAD. Tamo je nastavio politički djelovati, osnovao Međunarodnu seljačku uniju i sanjao o Jugoslaviji po uzoru na sporazum iz 1939. godine. Ali svijet se promijenio, a HSS-ova moć blijedila je dok su Titovi komunisti preuzimali kontrolu.
Napomena: Hrvati i danas greškom Pristašu Pavelića i njegov pristaški nacistički pokret nazivaju ustaškim. Ustaše su rušile Osmanlije 1875. To su bili naši pradjedovi, Pristaše Ante Pavelića su pristale uz okupatora. Pristaše su otele ime junačko. I trajno ga osramotile.