U tekstu pod naslovom “HAVEL: Slavlje iranskog napada na Izrael u Sarajevu i istočnom Mostaru sramotno, SDA umrežena s Muslimanskim bratstvom”, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Boris Havel, iznosi svoje stavove o događajima koji su se odvijali nakon iranskog napada na Izrael, posebno se osvrćući na reakcije u Sarajevu i istočnom Mostaru. Havel smatra da su te proslave napada izrazito problematične, što on povezuje s djelovanjem Muslimanskog bratstva i njegovim navodnim utjecajem na Stranku demokratske akcije (SDA) i njezinog bivšeg lidera Bakira Izetbegovića.
Parafraza i osnovna analiza
Havel kritizira ono što opisuje kao “slavlje” napada na Izrael, tvrdeći da je takvo ponašanje posljedica utjecaja Muslimanskog bratstva na političku scenu u Bosni i Hercegovini. On navodi da je Izetbegović, kao bivši vođa SDA, bio povezan s ovom međunarodnom islamističkom organizacijom te da ona i dalje ima utjecaja na SDA. Prema Havelu, kroz taj utjecaj u medijima i obrazovanju širi se antisemitizam, što se manifestira u podršci napadima na Izrael.
Unatoč toj situaciji, Havel ističe da Hrvati u BiH bolje razumiju situaciju na Bliskom istoku te da su manje skloni antisemitizmu, pružajući podršku Izraelu. Ova kontrastna slika između Bošnjaka, koji se povezuju s Muslimanskim bratstvom i antisemitizmom, te Hrvata, koji podržavaju Izrael, uvelike je temelj Havelove analize.
Također, Havel proširuje svoju analizu na širi geopolitički kontekst. On ističe da Iran i Rusija koriste psihološke metode kako bi destabilizirali Zapad, Europu i Izrael, te navodi da radikalne skupine poput Hamasa i Hezbolaha predstavljaju prijetnju ne samo Izraelu, već i drugim bliskoistočnim zemljama poput Saudijske Arabije i Egipta. Iran, kao šijitska teokracija, ima poseban interes u destabilizaciji regije kroz potporu militantnim skupinama i suradnju s Hamasom, sunitskom skupinom, što je, prema Havelu, presedan.
Širi kontekst Havelovih izjava
Boris Havel, kao profesor političkih znanosti i stručnjak za Bliski istok, često izražava prozapadne i proizraelske stavove. Njegova kritika iranskog utjecaja u regiji i povezivanje Muslimanskog bratstva s lokalnim političkim strukturama, poput SDA, reflektira njegove zabrinutosti oko radikalizacije islamskog svijeta, ali i oko utjecaja vanjskih aktera poput Irana na Balkanu.
Havelova teza o povezanosti SDA s Muslimanskim bratstvom oslanja se na povijesne veze koje je Bakir Izetbegović, sin osnivača SDA Alije Izetbegovića, imao s ovom islamističkom organizacijom. Alija Izetbegović bio je poznat po svojim islamskim uvjerenjima, a njegova knjiga “Islamska deklaracija” često se koristila kao dokaz o ideološkoj povezanosti s islamskim radikalizmom. Međutim, stvarna povezanost SDA i Muslimanskog bratstva u današnje vrijeme nije toliko jasno dokumentirana niti potvrđena u široj političkoj analizi, iako postoje naznake da određeni članovi SDA simpatiziraju islamske radikalne pokrete.
Psihološki i sociološki aspekt reakcija
Havelove izjave o proslavama napada u Sarajevu i Mostaru također ukazuju na dublji psihološki i sociološki kontekst. Proslava napada na Izrael nije samo političko pitanje; ono je također povezano s povijesnim identitetom i solidarnosti Bošnjaka s palestinskim narodom. Povijesna identifikacija muslimanskog stanovništva Balkana s islamskim svijetom i posebno s Palestincima, koji se percipiraju kao narod pod okupacijom, oblikovala je mnoge stavove prema Izraelu.
Također, Sarajevo, kao grad koji je pretrpio dugotrajnu opsadu i masovna stradanja tijekom rata u BiH, možda projicira vlastita iskustva patnje i otpora na palestinsku situaciju. To ne opravdava slavljenje nasilja, ali može objasniti zašto napadi na Izrael rezoniraju s određenim dijelovima bošnjačkog stanovništva.
Geopolitički kontekst
Havelove tvrdnje o utjecaju Irana i Rusije na Bliski istok i širenje psihološkog rata prema Zapadu odražavaju širi geopolitički kontekst u kojem su te dvije zemlje ključni akteri u pokušaju preoblikovanja globalnog poretka. Iran koristi svoju mrežu šijitskih milicija i suradnju s Hamasom kako bi destabilizirao regionalne suparnike i utjecao na javno mnijenje u muslimanskom svijetu. Rusija, s druge strane, koristi medijsku propagandu i političke manevre kako bi oslabila utjecaj Zapada i Izraela, pri čemu surađuje s Iranom u vojnim i diplomatskim akcijama.
Ova vrsta psihološkog rata ima za cilj poljuljati povjerenje u zapadne demokratske vrijednosti i podršku Izraelu, dok istovremeno ojačava narative o “pravdi” za Palestince i otporu prema “cionizmu”. Havelova analiza ukazuje na to da ovaj utjecaj nije ograničen samo na Bliski istok, već se širi i na Balkanu kroz medijske narative i lokalne političke strukture.
Boris Havel u ovom tekstu koristi snažan rječnik, poput riječi “sramotno”, kako bi osudio proslave napada na Izrael u Sarajevu i Mostaru. Iako je taj jezik možda emocionalno obojen, njegova analiza pokušava skrenuti pozornost na širi problem radikalnog utjecaja Muslimanskog bratstva i iranske šijitske teokracije u regiji. Havelov stav reflektira zabrinutost zbog antisemitizma i destabilizacije koje potiču radikalne islamske skupine, a njegova kritika odnosi se na ono što on vidi kao opasnost od političkog i društvenog utjecaja tih grupa na Balkanu.
Iako bi se mogao osporiti ton njegovih izjava, Havelova analiza nosi važne geopolitičke i sociološke implikacije, koje zaslužuju daljnje istraživanje i raspravu.