Julian Assange je slobodan. Ali, kao što svi znamo, ta sloboda nije slavlje. To nije ona sloboda koju zamišljamo dok pričamo o pravdi, o istini, o svjetlu koje dolazi nakon borbe.
To je sloboda koja peče, koja se osjeća u svakom udahu, jer dolazi kao rezultat kapitulacije pred sustavom koji je trebao štititi, a ne uništavati.
Ova sloboda nije nagrada za hrabrost, nego podsjetnik na nepravdu – podsjetnik na to kako je svijet, u svom najokrutnijem obliku, šutio dok su Assangeu krali pravo na život.
Ivan Urkov l poskok.info
Julian Assange, čovjek koji je otvorio oči cijelom svijetu, postao je simbol našeg kolektivnog neuspjeha.
Zbog toga, Assangeov slučaj jeste jedinstven i samo je njegov – no to je ujedno i porazna priča svih nas. To je priča o tome koliko je ljudska savjest propala, o tome kako smo svi postali suučesnici u ušutkivanju istine. Assange nas je prisilio da se suočimo s vlastitim demonima – s istinom da sloboda medija, ta sveta mantra koju zapadni svijet toliko voli isticati, zapravo ne postoji. Sloboda govora, kao i svi veliki ideali, tek je sapunica, lijepo upakirana i prodana nama koji vjerujemo da smo dio demokracije.
A gdje smo bili mi dok je Assange trunuo iza rešetaka? U komfort zoni.
Gdje su bili novinari, ti takozvani branitelji istine? U svojoj komfort zoni.
Gdje su bile vlade koje se diče slobodom medija? U komfort zoni. Jer Assangeov progonitelj je “naš partner”. Veli je i moćan. Zgazio mu je na kičmu pa je bilo mudro šutjeti.
Tišina je bila naš odgovor. Dok su ga optuživali za špijunažu, mi smo naprosto, kategorički, glede i unatoč, šutjeli.
Dok su mu uništavali život, isisavali krv, dok su pripremali ražanj za njega, mi smo okretali glavu.
Ta šutnja je najgori krimen modernog čovječanstva. Jer Assange nije bilo kakav sin ovog bijednog ljudskog roda. Jedan je od najboljih živućih. Pokazao je ono što nismo željeli priznati – da svijet nije bolji nego što je bio. Stoga smo svi odgovorni za ovu sramotu, za tu mrlju na savjesti čovječanstva koja će ostati zauvijek. Prihvatimo ju. Suočimo se s tim. Što prije to bolje. Da nam se nikada više ovako nešto ne ponovi. Da nam Veliki Čuvar Slobode, ne ubija slobodnomisleće ljude pred očima. Da govor i objava više nikada ne budu mogli postati uzrok za dugogodišnju robiju.
Assange je svojim životom platio cijenu za ono što su drugi samo šaptom izgovarali. I nije to učinio zbog Sjeverne Koreje niti zbog Rusije.
Otkopao je prljavštinu “Mr. Savršenog” koju su svi željeli zakopati dublje. Dok su ga prozivali izdajnikom, on je bio hrabriji od svih nas zajedno. Pokazao je da istina nije na prodaju, ali da je sloboda, ona prava, opasna. Toliko opasna da ju treba gušiti, kontrolirati, staviti pod ključ.
Ono što je Assange učinio nije samo otkrivanje dokumenata – to je razotkrivanje naše krhkosti, našeg kolektivnog moralnog posrnuća. Činjenice da smo tom minijaturnom establishmentu jednog prpošnog režima dopustili da pljuje na razum cijelog svijeta. Da sotonski obred čini pred našim očima porobljujući riječ. Stavljajući joj bodljikavu krunu oko čela i raspinjujući je na križ poručuje: Pokorite se, ili ćete svi završiti ovako.
Dok smo mi svi sjedili u svojim udobnim stolicama, vjerujući u iluziju slobode, i nadajući se da će mu ipak nešto naći, kako bi naša savjest bila čistija, Assange je bio jedini koji je stajao na prvoj crti. Nije se povukao ni nakon ponuda primirja. I sada, kad je “slobodan”, moramo se zapitati – tko će biti sljedeći? Hoće li ovaj svijet, koji se toliko boji istine, ikada stati na stranu hrabrih koji govore istinu?
Assange je slobodan, njegov duh nije klonuo ali naša nominalna sloboda “koju nismo izgubili” ostaje iluzija.
Jer dok smo mi šutjeli, ubijali su ono najvrijednije – hrabrost da se govori istina. Porobljavali su nas strašeći nas njegovom sudbinom. I mi smo izabrali kukavičluk i tišinu umjesto globalnog solidarnog ustanka.
I upravo u toj našoj tišini ostaje najveća mrlja na licu Zapada, ali i na licu svijeta.
Julian Assange je mučenik, ne zato što je htio biti, i ne zato što ga je mučio američki režim gluh na sve argumente o američkim vrijednostima. Mučenik je, jer je morao gledati kako čovječanstvo za koje se bori, pada na koljena i ne ustaje. Svi smo ga izdali. Doživio je što nitko nije zaslužio da doživi. Izdajstvo svijeta.
A istina, ona koju je on tražio, sada je samo blijedi odsjaj u ogledalu našeg neuspjeha.
Nije li to najgora kazna jedinom koji nije izgubio ponos da ga gurnu među nas. Među svoju vrstu. Istu a ipak nižu.