Nekima ljubav traje vječno. Nekima traje pet godina, pa onda još osam godina mraka, betona i šutnje. Takva vam je ljubav u Geojeu, južnokorejskom gradiću, gdje jedan čovjek mislio da je najbolje da nesuglasice sa svojom djevojkom riješi tupim predmetom, koferom i betonskim balkonom. Tako se to radi kad vam fali riječi.
Priznao je, eto, policiji, nakon šesnaest godina – kad je napokon razbijena betonska tišina. Stajalo je tijelo nesretne žene tu, metar od jučerašnje kave, iza cigle, ispod cementa, na balkonu kao monumentalni spomenik žrtvi. Prošao je jedan život, jedan rat, jedna Olimpijada, ali ovaj se gospodin samo iselio iz stana i nestao, kao da je problem riješen.
Balkon je postao skladište, mjesto gdje se odlažu stare kutije, i jedna ljubav.
Radnik je bušeći zid naišao na davno zakopanu tajnu. Vlasnik stana, naravno, šokiran, zove policiju. Prva lopata buši, druga odmata betonske slojeve laži, i evo je, nakon toliko godina – istina. Ali ni ta istina, naravno, nije laka. Muškarac kaže da su živjeli zajedno pet godina, da je sve pošlo po zlu. Znao je, kaže, da će ljubav umrijeti, ali je očito mislio da tijelo mora ostati.
Nakon ubojstva, ostao je još osam godina u tom stanu, živio, disao, hodao po betonskoj grobnici na vlastitom balkonu. Ni miris nije mogao prodrijeti. A ljubav? Ona je već tada bila umrla, zajedno s njom.
Trebalo je šestnaest godina da ljubav konačno izađe na zrak.
Muškarac u Južnoj Koreji je prije 16 godina ubio svoju djevojku i zacementirao njeno tijelo na balkonu njihovog stana. Njeno mumificirano tijelo, s prepoznatljivim ženskim obrisima, pronašao je radnik dok je izvodio hidroizolacijske radove na balkonu. Tijelo je bilo skriveno iza sloja cigle i cementa, što je omogućilo da ostane neotkriveno sve do nedavno.
Nakon zločina, muškarac je nastavio živjeti u stanu još osam godina prije nego što se iselio, a vlasnik ga je koristio kao skladište, nesvjestan strašne tajne iza balkonskog zida.