Dakle, evo ga. Sergej Trifunović, glumac, heroj ulice, čovjek kojeg su, kako sam kaže, uhapsili više puta nego Tonyja Soprana. I naravno, usred Splita – gdje bi drugdje? Tamo gdje je policija ganjala Sergejevog psa kao da se radi o bijegu iz Alcatraza, a ne o četveronošcu bez povodca. Rezultat? Hapšenje. Četiri puta. Zaista dostojno jednog gangsterskog šefa.
I tako, nakon što je odležao sve te verbalne „zločine“, jer eto, u 2024. godini se još uvijek možeš naći iza rešetaka zbog nečega što si rekao, Sergej se javlja. Ovaj put je bio uhapšen na granici Srbije i Hrvatske, i to samo nekoliko dana nakon što mu je istekla jednogodišnja zabrana ulaska u Hrvatsku. Razlog? Naravno, šetnja psa bez povodca i verbalno sukobljavanje s policijom.
Sergej, naravno, uzima to kao priliku za još jedan show. U emisiji “Kec na jedanaest”, ponosno izjavljuje: „Više puta sam uhićen nego Tony Soprano. On je od FBI-a uhićen tri puta, a ja sam u Splitu samo četiri puta!“ Što je nevjerojatno, jer ispada da su ga tretirali gore nego stvarnog mafijaškog bossa. A onda dolazi pitanje svih pitanja – što se događa s pravim kriminalcima? „Ako sam ovako prošao zbog verbalnog delikta, šta prolaze ljudi koji počine pravi zločin?“ – pita se naš Tony Balkana.
Ali tu priča ne staje. Na scenu stupa predsjednik Vučić, i naravno, divno je što je stao uz Sergeja. „Tako treba stati uz svakog građanina“, kaže Trifunović. Pa naravno da je divno – kad Vučić brani tvoje pravo na slobodu govora, sve ostalo pada u drugi plan. Jer, ako te Vučić brani, onda si zasigurno na pravoj strani, zar ne?
No, ovdje dolazimo do paradoksa. Sergej, koji poziva na smirenost i dijalog, koji se zalaže da ne potpirujemo nacionalističke strasti, odjednom hvali Vučića, predsjednika koji je itekako profitirao na podjelama. Ali eto, to je ta velika ironija balkanske politike – oni koji viču o slobodi često završe u zagrljaju onih koji je guše.
„Moramo gledati kako se ponašamo“, kaže Sergej na kraju. Da, moramo, Sergeje. Ali i ti, i mi, svi zajedno, moramo prestati vjerovati da je Vučićeva podrška išta više od političke kalkulacije. U zemlji gdje se sloboda i dalje mjeri po tome koliko daleko možeš odvući svog psa bez povodca, možda je baš Vučićeva „ruka podrške“ ono od čega svi bismo trebali najviše bježati.