Zlatan Ibrahimović, naravno, ne bi bio Zlatan Ibrahimović da ne zakuca svoju životnu filozofiju u lice svakome tko se drzne postaviti pitanje. Tako je bilo i ovaj put, kad je naš stari znanac, Zvonimir Boban, iznio svoje skromno mišljenje kako, eto, nema pojma što točno Ibra radi u Milanu otkako je okačio kopačke o klin. Gazzetta dello Sport objavi, Boban se izleti, a Zlatan uzme mikrofon i kao da je bog iz Sky Sports studija siđe među smrtnike i isporuči svoje novo evanđelje: “Ja sam glavni. Ja sam šef. Svi rade za mene.” Naravno. Tko drugi?
Miševi, kaže Ibra, nisu unutra, nego vani. Dakle, svi vi sitni glodari koji se pitate što on radi u Milanu, slobodno možete grickati sir negdje drugdje. Ibrahimović je šef, šef svemira, šef Milana, šef svega. Jer, naravno, Zlatan je Zlatan. A Zlatan ne mora nikome objašnjavati ništa.
A onda se iz sjene ukaže Fabio Capello, stari lisac koji je s Milanom osvojio više trofeja nego što Boban i Ibra zajedno imaju godina. Capello, mudriji za 78 ljeta, samo se nasmije Zlatanovom stand-up nastupu i hladno izvali: “Ako si šef, onda preuzmi odgovornost.” Znači, Capello nije impresioniran Zlatanovim monologom o glavnom gazdi. Jer, kako god Zlatan okrene, nogomet je ipak nešto više od igre u kojoj svi igraju za Zlatana.
Capello, kao svaki stari vojni strateg, već vidi problem: Milan. Klub koji je prije dvije godine bio na vrhu Serie A sada izgleda kao dječje igralište bez učitelja. Potpisuju se ofenzivci kao da su na sniženju, dok je sredina terena postala pustoš, a centarfori su izgubljeni u akciji. “Ako si osvojio titulu, gradi na tim temeljima, a ne da sve srušiš kao da si slučajno dobio na lutriji,” kaže Capello, udarajući gdje najviše boli.
I dok Zlatan šeta po Milanu kao car bez krune, Capello samo gledajući ovu nesretnu momčad vidi ne 11 igrača, nego 11 izgubljenih duša koje trče po terenu bez kompasa, bez plana, bez šefa. A šef? Pa, šef je očito zauzet pred TV kamerama, objašnjavajući tko je glavni. Samo, na terenu, izgleda da nema nikoga da preuzme odgovornost.