Nevjerojatno, ali ovo nije bio najveći debakl Dinama u povijesti. Ma kakvi, debakli su za Dinamo ono što je Neretva za Mostar – stalna i neizbježna pojava. No, kad pričamo o povijesnim debaklima, taj poraz 9:2 u Mostaru 1980. godine, iako formalno beznačajan, odjeknuo je kao da su Modri pali usred Maksimira. I to nije bio poraz u onom običnom, svakodnevnom smislu – to je bio povijesni, antologijski poraz koji se dogodio na Veležovom turniru, čista egzibicija, ali bolan, jer kad te Mostarci nagaze, osjetiš to do Zagreba.
Kada se piše o Blažu Sliškoviću, to je kao da pišeš o mostarskom mostu, jer obojica dijele sudbinu – monumentalni, a ipak srušeni. Samo što se most može obnoviti, a Sliškovićeva karijera ostaje zauvijek nedovršena.
Naravno, svatko tko je barem jednom u životu šutnuo loptu zna za Baku – on je nogometni boem, nogometni Maradona s Balkana, ali i čovjek čiji su “kavanski golovi” ponekad nadjačali one na terenu.
Dok drugi treniraju, on ispija kave, dok drugi disciplinirano prate trenera, on se sjeća da je zaboravio ključ od stana i – naravno – ostao zaključan.
Ali Slišković, baš kao i Stari most, simbolizira nešto više. On je simbol Mostara, grada koji se nikada nije mogao odlučiti je li više Most ili Karađozbegova džamija, ili možda pivo u birtiji.
I dok Stari most pada pod granatama, Blaž Slišković pada pod vlastitim slabostima – ozljedama, neodgovornošću i boemskim stilom života. No, na kraju dana, obojica stoje kao spomenici: jedan u kamenu, drugi u pamćenju svih nas koji znamo da bi, da je svijet pravedniji, Baka igrao više od 26 utakmica za Jugoslaviju i umjesto tri gola, zabio njih trideset.
Što je, uostalom, rušenje mosta za Sliškovića? Pa ništa. Srušen most, srušen san, ali jedan ljudski život uvijek vrijedi više.
“Što je za mene značilo rušenje tog mosta? Pa bila je to tužna slika. Samo znaš što? Ako je, i samo ako jest, istina da je most služio za prijevoz streljiva za Armije BiH, drago mi je da je srušen. Ne zbog vojske, nego zbog streljiva. Ja bih vam isto rekao da je HVO vozio streljivo preko tog mosta. Tako je spašeno možda nečijih sto života. A jedan ljudski život ne vrijedi stotinu starih mostova. Dao bih sto jeb**** mostova za jedan život. I znate poantu? U Mostaru su svi ostali mostovi srušeni, svi su porušeni.”
“Samo oni koji za njim žale toliko, žale jer su ga Turci napravili. Zato. Oni u tome vide smisao, kao što neki drugi vide smisao u tome da je neki most sagradila Austro-Ugarska. I za to vrijeme im nije žao deset tisuća ljudi. Kažu da je most simbol. Da. Ali evo, napravili su nove. Treba objektivno gledati na stvari. Takvih priča o simbolima u Mostaru ima mnogo, a o objektivnim stvarima nitko ne govori”, rekao je Slišković.
“Daj sto jeb*** mostova za jedan ljudski život”, rekao je jednom, i vjerojatno je u pravu. Možda u tom kaosu ratova i porušenih simbola, život Blaža Sliškovića nije ništa manje vrijedan od tog istog Starog mosta – i oboje su preživjeli, makar okrnjeni.
I dok danas gledamo kako se novi most diže iznad Neretve, ostaje pitanje hoće li se ikada dići neki novi Blaž Slišković na stadionima ili će njegova legenda zauvijek ostati vezana uz kafane i karantene iz kojih je bježao kao da bježi iz vlastitog života.
Naravno, 9. veljače je datum za pamćenje, jer se nekako i rezultat poraza savršeno poklopio s datumom, kao da su zvijezde namjerno htjele prirediti mali astronomski šamar za Dinamo. Ali nije stvar samo u rezultatu. Ma kakvi! Ono što je ovaj debakl učinilo legendarnim bila je ta čuvena razmjena izjava između Marka Mlinarića i Bake Sliškovića.
Dok su Mlinarić i društvo nakon utakmice krivili tulumarenje do četiri ujutro za ovakvu katastrofu na terenu, Baka je kao iz topa odgovorio: “Je, a mi smo bili u kazalištu.”
Naravno da je to bila Sliškovićeva šala, ali ona je savršeno sažela sve što je Baka bio – nevjerojatno nadaren, uvijek s dozom ironije, i uvijek negdje drugdje, bilo na terenu, bilo u svojoj glavi.
U tom je odgovoru bila cijela filozofija Mostara: možete nas pobijediti jednom, dvaput, ali Mostar je grad u kojem smo svi mi uvijek malo u kazalištu, čak i kad smo na stadionu.
I ta utakmica, koliko god da je završila rezultatom koji je sramotio Dinamo, zapravo je bila samo pozornica za još jednu od onih nezaboravnih anegdota koje čine nogomet ne samo igrom, nego pričom.
Naravno, Blaž Slišković nije bio samo nogometaš. On je bio metafora za jednu generaciju, jedan grad, pa i jednu državu koja je više voljela maštati nego raditi. A kad kažemo ‘maštati’, mislimo na onu vrstu maštanja gdje se ljudi dogovore na kavi što bi sve mogli napraviti, a onda odu kući i legnu spavati.
Kao što je Stari most godinama povezivao obale Neretve, Baka je spajao generacije navijača i nogometnih romantičara. Jedni su ga obožavali zbog finte koja je varala i najčvršće obrane, drugi zbog cigarete i čašice vina s kojom je stajao naslonjen na šank, kao da čeka da život konačno počne.
I možda je to najtužniji dio Sliškovićeve priče – život mu nikad nije stvarno počeo. Na terenu je bio kralj, ali van njega? Pa, recimo samo da bi se, da je Baka bio student, vjerojatno pojavio na ispitu ne znajući ni gdje su mu skripte, ali bi ipak nekako prošao, jer, zaboga, Baka je Baka.
Uvijek bi netko, neki profesor nogometa, zatvorio jedno oko na njegove propuste jer je znao da će, kad se pojavi na velikoj sceni, sve to nadoknaditi. Svi su mu opraštali – i momčadi, i treneri, i navijači. Jer, hej, kad jednom izvedeš gol iz kornera kao protiv Zvezde 1984., sve ti je oprošteno. Da je zabio iz kazališta, a ne iz kornera, nitko se ne bi čudio.
Ali, kad pogledaš bolje, nije Baka ni trebao više od 26 utakmica za reprezentaciju. Jer da ih je odigrao 90, tko zna koliko bi se još puta zaključao u stanu i zaboravio gdje je ključ. A možda je baš zato ostao idol. Idol koji nije postigao sve što je mogao, ali je postigao dovoljno da ga vole. On je bio simbol nesavršenosti u svijetu koji uvijek traži savršenstvo, onaj lik iz priče kojeg se sjećaš jer nije završio priču kako si očekivao.
Sjećate se priče o Džaji i vili na Dedinju? Da, naravno, mogao je Blaž živjeti u toj vili, mogao je imati 90 utakmica u reprezentaciji, mogao je biti idol cijele zemlje, ali ne bi bio Baka. Jer Baka ne bira vile na Dedinju, Baka bira Hajduk, bira Mostar, bira život na rubu između boema i genija. On bira ono što svi mi u nekoj mjeri biramo – da ostanemo vjerni sebi, pa makar to značilo da nećemo doseći sve visine koje smo mogli.
Slišković je bio ona vrsta igrača koja danas, u eri visokog presinga i brutalne fizičke spreme, postaje rijetkost – nogometni umjetnik čija je mašta uvijek bila ispred lopte. On nije trčao za protivnicima, oni su trčali za njim, i to uzalud, jer Baka nije igrao nogomet nogama, već glavom, a u njegovoj glavi su se rađale ideje koje bi i najbolji današnji taktičari jedva razumjeli.
Zato nije ni čudno što je Zinedine Zidane, jedan od najvećih ikad, s ponosom priznao: “U djetinjstvu sam imao jednog idola, velikog. Riječ je o Blažu Sliškoviću koji je tada igrao za Olympique iz Marseillea, za kojeg sam navijao.” Možete li zamisliti to? Zidane, kralj francuskih travnjaka, navijao je za Baku, čovjeka iz Mostara, koji je s loptom radio ono što su drugi mogli samo sanjati.
Francuzi, s njihovim osjećajem za nogometnu estetiku, prozvali su ga “balkanskim Maradonom”, i to s razlogom. Igrajući za Velež, rodni Mostar mu je bio premalen – njegove maštovite poteze morali su vidjeti i oni iz Beograda, Splita, Zagreba. I vidjeli su, svi. Ali nije Baka bio igrač kojeg bi mogao kupiti samo novac. Da, stigle su ponude, i to ozbiljne. No, najuporniji i najgalantniji bio je splitski Hajduk, koji je znao da takvog nogometnog genija mora imati u svojim redovima. I Hajduk ga je dobio, premda se o njegovom transferu pričalo i u Saboru – jer takva je bila cijena da se Baka dovede na Poljud.
Splićani su tada kupili ne samo nogometaša, nego i čitavu jednu nogometnu filozofiju – onu gdje je mašta ispred sile, a umjetnost ispred statistike. I tako, dok je Maradona bio svjetski fenomen, Mostar i Split su imali svog Baku, balkanskog mađioničara s loptom, koji je, poput Zidanea, mogao inspirirati generacije, ali je uvijek ostao vjeran sebi i svom boemskom načinu života.
I tako, dok Stari most stoji kao simbol Mostara, Blaž Slišković ostaje simbol nečega puno dubljeg – simbol neostvarenih potencijala, neizrečenih snova i svih onih sitnih poraza koji se, kad se sve zbroji, pamte kao pobjede.
I u tom kaosu, u toj nesavršenosti, Baka je našao svoje mjesto – tamo gdje i mi pokušavamo pronaći svoje. Jer, u konačnici, nije važno koliko si golova zabio ili mostova prešao, važno je s kim si to radio i koliko si uživao u svakoj sekundi toga puta.
I kad te netko pita tko je Blaž Slišković, odgovor nikad nije samo jedan. Baka je bio sve ono što bi svi mi voljeli biti – slobodan, nekonvencionalan i nesputan – i sve ono što smo se bojali postati – čovjek koji je ponekad previše maštao da bi živio u stvarnosti. A možda je baš to ono što ga čini najviše ljudskim od svih nas.
iurk l poskok.info