Postoji trenutak kad povijest, ta ukleta ljubavnica naroda, bude zaboravljena i odbačena u prašnjave kutke političkog naftalina.
A mi ju vadimo van, ne da zavađamo, nego da podsjetimo na ono što je nekad bilo izvor ponosa.
Vadimo Tinovu poeziju o Srbiji, jednu od najljepših pjesama najvećeg hrvatskog pjesnika, napisanu na ekavici, Srbiji i njenoj slavnoj vojsci u kojoj je baš tada bio i sami Alojzije Stepinac. Baš dolje na Solunskom frontu.
Te dvije godine 1918. i 1878. nisu samo povijesni zapisi, one su prekretnice, simboli pravednosti i slobode, kada su naši narodi hrvatski i srpski stajali ponosno.
I divili se jedni drugima i zori slobode koja je dolazila. Neizbježno. Kada su naši djedovi rasli uvjereni da će se tu stvoriti nova slavenska Italija, kao federalna ili unitarna svejedno, a koju više nitko nikada neće moći porobiti niti slomiti.
Tada su “naši” Zapadni Partneri shvatili da nas moraju potkresati prije nego se razgranamo.
I bogme su to uradili.
No iz tog vremena ostali su tko drugi nego pjesnici i umjetnici. Tek njihova djela svjedoče o ideji koja je postojala. I koja je bila itekako živa.
Tin Ujević da ovako nešto danas napiše, da je živ, bio bi proglašen izdajnikom nacije.
Jer okolnosti su se promijenile. Beč je uspio gotovo zauvijek posvađati braću.
No valja podsjetiti kako je moglo biti:
Ova pjesma izražava duboku ljubav prema pravoslavnoj zemlji i srpskoj domovini, evocirajući povijesnu patnju, hrabrost i žrtvu naroda. Prva strofa odaje počast onima koji su svoje živote dali za domovinu, dok druga opisuje slavnu prošlost zemlje, kad su bogatstvo i snaga obilježavali njezinu veličinu. Treća strofa najavljuje budućnost u kojoj će potomci učiti o slavi prošlih poraza. Posljednja strofa ističe herojski ponos naroda, čak i u trenucima užasa i stradanja, prepoznajući ljepotu u njihovoj borbi.
Teme žrtvovanja, snage i duhovne pobjede odjekuju kroz cijelu pjesmu, pri čemu su osjećaji nacionalnog ponosa i patnje ključni motivi.
wpDiscuz
