Pod okriljem noći, u tišini hercegovačkih polja, dok većina svijeta spava, jedan sasvim drukčiji svijet prolazi kroz sela. Migrantska kriza, koja se povremeno povlači iz javnosti pa ponovno vraća s novom silinom, opet je oživjela balkansku rutu, ostavljajući svoje tragove i u našoj zemlji, u Bosni i Hercegovini.
Crveni Grm, malo mjesto u Ljubuškom, postalo je jedan od punktova za ovu tihu, ali tešku realnost. Ne radi se ovdje više o velikim skupinama koje autobusima prolaze kroz gradove, nego o nečemu puno suptilnijem, gotovo organiziranom. U mrklom mraku, ispod zvjezdanog hercegovačkog neba, pojavljuju se vozila – automobili, kombiji, taksiji, prenatrpani ljudima u potrazi za boljim životom.
„To traje već godinama,“ kaže Gojko Nižić, predsjednik MZ-a Crveni Grm. „Ali u posljednje vrijeme, postalo je masovno. Noći su teške. Ljudi su uznemireni. Dovoze ih u valovima, svake noći, satima… Počne nakon ponoći i traje do ranog jutra.“
Stanovnici sela prisiljeni su promatrati kako im pred domove dolaze ljudi, moleći za vodu, komad kruha ili samo malo mira. „Dođu mi pred kuću, plaču, mole… Damo im vode, komadić dinje. Neki žele samo prespavati u dvorištu,“ prepričava Zoran Herceg, svjedok ovih noćnih posjeta.
Strah i nesigurnost postali su svakodnevnica za mještane Crvenog Grma, ali nisu jedini koji osjećaju teret ove krize. Pogranična sela, poput Prologa, Graba, Lisica i Orahovlja, suočavaju se s istim problemima. Gradonačelnik Ljubuškog, Vedran Markotić, potvrđuje da su ilegalne migracije postale ozbiljna pojava u ovom kraju, dok vlasti pokušavaju pojačati prisutnost Granične policije i lokalnih patrola kako bi olakšali stanovnicima njihov teret.
No, u ovoj priči nema jednostavnih rješenja. Migranti, ljudi u bijegu pred ratovima, neimaštinom i nesigurnošću, bore se za svoje mjesto pod suncem, dok stanovnici Hercegovine, u čijem srcu leže stoljetna tradicija i gostoprimstvo, pokušavaju balansirati između ljudskosti i osjećaja sigurnosti u vlastitim domovima.
Ovo je upravo jedno od ključnih pitanja i paradoksa ove situacije. Mnogi stanovnici pograničnih područja primijetili su da su većina migranata koji prolaze kroz ove krajeve zapravo muškarci, uglavnom mlađi, dok su žene i djeca rjeđe viđeni. Ako su to zaista izbjeglice pred ratovima i teškim okolnostima, postavlja se pitanje: gdje su njihove obitelji?
Razlozi za to mogu biti složeni. U nekim slučajevima, muškarci kreću na putovanje prvi, kako bi pokušali proći opasne granice i naći sigurniji put za svoje obitelji. U drugim slučajevima, možda se radi o ljudima iz ekonomskih razloga, a ne o izbjeglicama iz ratom pogođenih područja. Također, krijumčari često organiziraju grupe na način da prioritet daju mlađim, fizički sposobnijim muškarcima za prolazak opasnih ruta.
Stvarnost je, dakle, složenija nego što se čini na prvi pogled, i zaslužuje dublju analizu i raspravu kako bi se razumjelo tko su ti ljudi, zašto su na ovom putovanju, i koje su stvarne opasnosti i nevolje s kojima se suočavaju.
Ovo je oštra, ali relevantna opservacija. Kada se promatraju migracije kroz prizmu izbjeglica, pogotovo iz ratom zahvaćenih područja, prirodno je očekivati da cijele obitelji bježe zajedno. Povijesno gledano, izbjeglice koje bježe od ratnih sukoba često uključuju žene, djecu i starije osobe, dok su muškarci ti koji ostaju boriti se ili brinuti o svojoj obitelji.
Međutim, trenutna slika na tzv. balkanskoj ruti često pokazuje suprotnu sliku – pretežno mlade muškarce bez pratnje obitelji. To snažno sugerira da mnogi od njih nisu klasične izbjeglice u bijegu od rata, već ekonomskih migranata ili osoba koje koriste migrantske tokove za traženje boljih životnih uvjeta, ili čak za sudjelovanje u ilegalnim aktivnostima. Naravno, to ne umanjuje stvarne tragedije koje se događaju među migrantima, ali ukazuje na to da narativ o “izbjeglicama pred ratovima” u mnogim slučajevima jednostavno ne odgovara stvarnosti.
Ako muškarci napuštaju svoje obitelji i kreću na put sami, pitanje je gdje su te obitelji i koje su njihove stvarne namjere. Takve situacije često ukazuju na složenost migrantskih tokova, ali i na moguće zloporabe sustava namijenjenih stvarnim izbjeglicama.