Znate onaj osjećaj kad godinama vikate iz sveg glasa, a nitko vas ne čuje? Kao kad vas zaboli zub, ali svi misle da glumite. Tako je to ovih dana kad se govori o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Godinama Zoran Milanović ponavlja mantru o neravnopravnosti Hrvata, o Sejdić-Finci presudama, o nemogućnosti da biraju svog člana Predsjedništva. I sve to dok političko Sarajevo sjedi sa strane, kao kazališni gledatelj, ne trepnuvši na taj bezglasni krik.I onda, u subotu, dok Zoran pije kavu na ZeGeVege festivalu, gle čuda! Premijer Andrej Plenković, po svemu sudeći, napokon je popio svoju “tabletu za hrabrost”. Dva dana boravi u BiH, osvrće se na nepravdu prema Hrvatima, govori o Sejdić-Finci presudama i, da – prvi put nakon godina šutnje, napokon izgovara ono što Milanović ponavlja iznova i iznova. Naravno, reakcija stiže brzinom svjetlosti – ista ona reakcija koju je i Zoran dobivao godinama. Plenković je “pokupio svoj dio” i sad može mirno spavati idućih pet godina. Jer, znate, kod nas je tako – jednom kad spomenete problem, vi ste svoje odradili. I to je to. Sljedeća tema, molim.
Ali Zoran ne staje na tome. “Moramo se dogovoriti što napraviti za naše ljude,” ponavlja on. Jer, kao što je rekao, političko Sarajevo i njegovi sponzori iz Ureda visokog predstavnika i američke ambasade Hrvate u BiH ne zanimaju ni malo. Njih zanima tko je šef tajne službe i kako će surađivati s Amerikancima u suzbijanju militantnog islama. Hrvatima neka se bave Hrvati. Ako mi ne pomognemo njima, neće nitko.
A tu dolazimo do velikog “Ali”. Plenković, tvrdi Milanović, ide pogrešnim putem. Dok Zoran jasno govori, ali nema alate, Andrej ima alate, ali petlja. I tu je ta vječna igra između premijera i predsjednika – tko će više pričati, tko će više učiniti, a rezultat je uvijek isti. Jedan vrišti, drugi šuti, ali Bosni i Hercegovini ni sunce ni oblaci.
Da ironija bude veća, Plenkovićeva podrška Hrvatima u BiH, iako dobrodošla, naišla je na zgražanje dijela bošnjačke javnosti. Sudjelovao je na otvaranju dionice 5C koridora, a Bakir Izetbegović je odmah skočio, optuživši ga da se ponaša kao da je na svom dvorištu. Ah, ta hrvatska dvorišta, uvijek sporna kad se kroče preko granice. Na kraju krajeva, otvorenje koridora se “hrvatiziralo”, a Plenković, eto, po Bakiru – nema što raditi na takvim svečanostima. Jer svi znamo da infrastruktura valjda ne pripada svima, već samo odabranima.
A da ne zaboravimo i najnoviju “poslasticu” iz Republike Srpske. Milorad Dodik, Zoranov povremeni politički sugovornik, odlučio je da je krajnje vrijeme da u udžbenike uvede Ratka Mladića i Radovana Karadžića kao ratne heroje. I tako, dok Milanović pokušava krpati što se može, Dodik svako toliko “zezne stvar”, kako bi Zoran rekao. Iako Milanović priznaje da nije često na telefonu s njim, nazove ga ponekad. Kaže mu da malo “olabavi”, da smiri loptu. No, Dodik je Dodik, a vatra koju pali ne prestaje tinjati.
I tako, dok se Hrvati u BiH bore za svoja prava, Zoran i Andrej i dalje vode svoj tihi rat. Jedan govori jasno, drugi petlja, a svi zajedno ostajemo promatrači u beskrajnoj drami zvanoj Bosna i Hercegovina. Jer, kako to kod nas ide – kad je teško, pričamo, kad je teže, pričamo još glasnije. Ali, prava istina je da nas jedino akcije mogu spasiti. A njih, nažalost, i dalje nema na vidiku.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
