Visoko postavljena ljestvica. Tako kažu.
Borjana Krišto, držeći se mikrofon kao da drži srce države, poručuje da ovaj most ne spaja samo jug i sjever Bosne i Hercegovine.
Ne, on spaja snove, koridore, potencijal koji još uvijek visi negdje u zraku između nas i Europe. To je most svih nas, kaže ona, most koji će donijeti ekonomski rast i razvoj.
Jer, kako drugačije, mostovi su tu da nas povezuju, zar ne? Da zajedno možemo postići velike ciljeve. Samo, čini se, nikad nije precizirano koji su to ciljevi i kako ćemo do njih stići. Posebno ako govorimo o zajedničkim ciljevima. Jer cilj njenog naroda je recimo da budemo konačno u svojoj držaci percipirani kao narod, a ne kao Murpheyeve omilljene igračke za šutanje po želji muslimana. Dok je cilj muslimana da mi nikada ne postignemo stadij naroda u njihovoj državu u kojoj su barem dva od tri naroda viška i zovu nas dušmanima svojizin.
Nermin Nikšić, nešto staloženiji izdanak muslimana koji nas ne mrzi koliko ostatak njegove partije sa svojim prepoznatljivim osmijehom, čestita svima. Još 11 kilometara autoputa, još jedan most. Sve na račun našeg truda, našeg novca. Novca od ovca.
Nikšić obećava, kao što su mnogi prije njega obećavali – gradit ćemo dalje, povezati Federaciju, spajati kilometre. Zvuk tih obećanja već odavno odzvanja Hercegovinom, ali ipak, ljudi na terenu i dalje čekaju kad će sve te ceste stvarno spojiti njihovu svakodnevicu s obećanom budućnošću.
A Denis Lasić, direktor Autocesta FBiH, ponosno izjavljuje da je sve to vrijedilo. Svaka kap znoja, svaka marka. Ako je kapnuo kakav znojček s Denisa dok se gradilo, barem tri kapi, slažemo se, vrijedilo je jarane.Skup detox ali vrijedan. Fakat!
Fok promatraš te kilometre betona i čelika, ponekad se pitaš – što dalje? Kako ćemo nastaviti živjeti od mostova i cesta, dok stvarne veze između ljudi i dalje čekaju da budu izgrađene? Jer na kraju krajeva, kad ovo ludilo nekim čudom jednom prođe, uz raspad države koji se čini neminovan, ili pak drugačije, te veze opet će biti najvažnija stvar. One će nam govoriti koliko smo u svemu ovome bili ljudi.
Svečanost. Vrpce. Vatrometi. Kamere. Sve je na svom mjestu. Svi su tu – političari, dužnosnici, predstavnici iz Hrvatske, međunarodni gosti. A narod? Onaj isti narod koji svakodnevno prelazi preko mostova koje nitko ne slavi. Jer na kraju dana, mostovi nisu samo konstrukcije od betona i čelika, oni su simboli nečega mnogo većeg – veze koje se trebaju graditi među ljudima, a ne samo na papiru.
Redovni promet od sutra. Čini se kao još jedno obećanje, ali sutra ćemo vidjeti tko će stvarno koristiti ovaj most. Hoće li to biti most koji nas vodi ka boljoj budućnosti, ili samo još jedan spomenik političkim agendama? Vrijeme će pokazati.
Most Hercegovina – najviši stup, 97 metara. Impozantno. Čestitamo! Bez cinizma. Stvarno čestitamo.
Ali prava visina nije u metrima betona. Prava visina mjeri se u ljudima koji će preko njega prelaziti, u životima koje će povezivati. A za to će nam trebati više od mostova. Trebat će volja, trebat će ljubav prema ovoj zemlji, i trebat će mostovi među nama koji se ne grade novcem, već vjerom u bolje sutra.