Lijepi naši fašisti

„Jer jedino oni koji se kroz obrazovanje i školu upoznaju s kulturnom, ekonomskom i, nadasve, političkom veličinom svoje domovine, mogu steći unutarnji ponos što pripadaju takvom narodu.“ – Adolf Hitler, Mein Kampf

„Ako nešto izgleda kao patka, glasa se kao patka i hoda kao patka, onda to mora da je leptir.“ – Nepisani narodni princip.

Tamo gdje je država na prvom mjestu a domovina sakralna kategorija, svi drugi principi, kao i elementarna logika, nužno moraju biti na nižem mjestu, podređeni i rastezljivi. Moral postaje binaran na sljedeći način: ono što je za „našu“ državu/domovinu, dobro je; ono što je protiv „naše“ države/domovine, loše je. Jedna od brojnih ilustracija rečenog je odnos prema HOS-u, paravojsci i nekoj vrsti stranačke falange s početka 1990-ih koja je baštinila simboliku i ideologiju tzv. NDH. Kroz odnos spram HOS-a u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini provode se normalizacija i „pripitomljavanje“ ekstremizma ukoliko je radio za „našu stvar“.

Ne treba se čuditi tisućama ljudi koji su u Imotskom na Thompsonovim koncertima organiziranim u kolovozu 2024. u slavu Oluje pjevali ustaške pjesme i uzvikivali pozdrav „Za dom spremni“. Slaveći ekstremizam, ta rulja poručuje kako „neće prestati širiti ljubav prema svojoj domovini“, kako „neće prestati veličati naša obilježja i pokliče iz domovinskog rata s kojima su branitelji prolijevali svoju krv“, itd. Međutim, legitimitet za takvo ponašanje došao je od strane elite, bez obzira na to što ga ona nije proizvela u doslovno tom obliku.

Relativizacija HOS-a

Od onoga trenutka kada je počela relativizacija HOS-a kao postrojbe koja je „branila Hrvatsku“, kada su i uz blagoslov nekih socijaldemokratskih funkcionara podizani spomenici HOS-ovim bojnama iz „domovinskog rata“ nazvanima po – gle iznenađenja – istaknutim ličnostima iz NDH, za sve što rulja radi odgovornost pada na politički mainstream. Drugim riječima, ekstremisti sa skupova u Imotskom su odgovornost službene politike, a time i cijeloga društva.

Kako s time izaći na kraj? Zasigurno se ne može po receptu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i drugih nacional-liberala, uz dužno minimalno poštovanje što su se uopće usprotivili imotskom Thompsonovu skupu. Milanovićevo i milanovićevsko kritiziranje i osuda filoustaških sentimenata u dijelu hrvatskog društva ne odmiče se, nažalost, od principa svetosti države-domovine.

Kada ustaše opisuje (i otpisuje) kao „prodavače hrvatske zemlje“, Milanović koristi najgori mogući argument protiv njih.To što su s Talijanima riješili da im daju dio Dalmacije i Primorja zaista je najmanji grijeh NDH. Pored drugih grijeha tog nacističkog ubilačkog stroja koji se nazivao državom – u prvom redu, genocida nad Srbima, Židovima i Romima – spominjati nekakvu izdaju i prodaju hrvatske zemlje potpuno je deplasirano i može, doista, fascinirati samo nacionaliste. Uslijed i nakon svega što je radila, koga briga što je NDH „prodala“ neku zemlju Talijanima. Znajući da su se talijanske fašističke vlasti općenito ponašale manje nehumano od vlasti NDH, možemo samo žaliti što im NDH nije prodala i više, jer bi na taj način više ljudi bilo spašeno.

Ali nastranu to. Pitanje je, što bi bilo da NDH nije prodala ili predala ništa, da nije bilo Rimskih ugovora između Kraljevine Italije i NDH, nego da je, suprotno, potonja dobila cijelu Istru i Dalmaciju. Na osnovu čega bi je onda nacional-liberalni političari delegitimirali u očima domoljuba? Prozivanje NDH za izdaju hrvatskih interesa namijenjeno je valjda onima kojima politika NDH prema Srbima, Židovima i Romima nije dovoljan razlog da o toj tvorevini imaju negativan stav.

Ako se iz osude NDH i ustaštva isključuje ono što bi trebalo biti na prvom mjestu svake takve osude, polazeći od teze da ustaše nisu bili domoljubi, onda su otvorena vrata „argumentima“ tipa da se – evo opet Milanovića – isticanjem ustaških simbola „čini nepravda prema svim braniteljima“, što opet pomjera raspravu na drugi teren, na kojem ona ne treba da se odigrava. Na tom terenu nužno te dočeka Ante Prkačin s tezom da ustaše jesu bili domoljubi. I što ćemo onda, dokazivati njihovo (ne)domoljublje, umjesto da ga učinimo nerelevantnim – dakle, koga briga jesu li ili nisu bili domoljubi? No, za takav stav je potrebno napustiti ideju da je domoljublje samo po sebi vrlina i tretirati ga na skroz drukčiji način.

Omiljena figura – Blaž Kraljević

Govoriti o problemu veličanja HOS-a – i kroz veličanje HOS-a veličanja NDH – u Hrvatskoj bilo bi nepotpuno i nepravedno bez govorenja o istoj praksi u Bosni i Hercegovini. A tu je tek cirkus! Jedna od omiljenih ratnih figura kod Bošnjaka i Hrvata je Blaž Kraljević, general HOS-a, general bojnik Armije RBiH i član glavnog štaba Armije RBiH. Godišnjica Kraljevićeve smrti (ubijen je u sačekuši u Kruševu kod Mostara 1992. zajedno sa svojih osam vojnika, nitko za to nije odgovarao) iskorištena je za veličanje njegove uloge u obrani Bosne i Hercegovine i zalaganju za njezinu cjelovitost i tako dalje, uz zanemarivanje činjenice da se radilo o dosljednom poštovatelju Ante Pavelića i vođi vojne formacije čiji je službeni pozdrav bio „Za dom spremni“. Ovamo se HOS poštuje iz istih razloga kao i tamo – jer su se borili za državu, jer su bili domoljubi/patrioti i slično.

Jedan od najčitanijih sarajevskih portala demonstrirao je tu političku shizofreniju: istoga dana su u jutarnjim satima objavili zgražanje zbog HOS-ovanja u Imotskom, da bi u podnevnim satima objavili odu HOS-u i Kraljeviću. To je teorija relativnosti do koje dođu naši Einsteini kada državu uzmu za konstantu!

Pravi džumbus dogodio se istoga dana u Kruševu, kada je otkriven i spomenik Kraljeviću i drugim ubijenim HOS-ovcima. Na svakom od devet stupova spomenika uklesan je HOS-ov grb s pozdravom „Za dom spremni“. Pokrovitelj tog događaja bio je Hrvatski narodni sabor na čelu s Draganom Čovićem, koji je održao i govor na svečanosti.

Obilježavanje je počelo svetom misom u Kruševu, a ljubuški imam je izrekao dovu za poginule HOS-ovce islamske vjeroispovijesti, za kako ih je nazvao „šehide“. Događaju je prisustvovao i federalni ministar Nedžad Lokmić, član SDP-a, koji je odao počast HOS-ovcima naglasivši da su oni „položili živote za demokratsku, cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu“ i da njihova borba „treba da bude simbol življenja u Bosni i Hercegovini“. Tko je u stanju – ja nisam – neka iz ovoga kruševskog događaja izvuče bilo kakav smislen zaključak pored onoga kojeg sam izrekao u prvoj rečenici ovog teksta.

Franjo Šarčević