Svake godine Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, obilježavajući veličanstvenu vojnu operaciju Oluja, kojom je legitimno i sukladno međunarodnom pravu oslobođen okupirani teritorij i ostvarena jedna od najvećih pobjeda u modernoj povijesti Hrvatske. No, postavlja se pitanje kakvog smisla ima slaviti tu pobjedu kada je nedugo zatim ista ta država izručila svog glavnog generala, jednog od ključnih arhitekata te pobjede, Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te je tim činom pogazila vlastiti Ustav, vlastito pravo da samo ona ima pravo ocjenjivati kada i kako će uzeti svoj suverenitet u svoje ruke. Ako se čudite ovom pitanju, pogledajte malo moderne ratove, pa ih poredite s “prekomjernim granatiranjem Knina” koje se stavljalo Gotovini na teret, i upitajte se koliko će “njihovih” Gotovina biti izručeno nekom autoritetu Zapada kojeg će osnovati neki NGO i u šali nazvati Tribunal.
Nesuverena Poludržava
Ako se u Hrvatskoj i slavi Dan pobjede, onda je to dan pobjede na način koji je dopušten nesuverenim poludržavicama. Država koja izruči svog glavnog generala, junaka koji je oslobodio zemlju, najbjednijem sudu današnjice, ne zaslužuje poštovanje. Priznat ćete, doista treba biti jako bijedan sud pa ne primijetiti dok si u Vitezu dječje ljuljačke raznesene granatom, dok si u Hercegovini jedino mjesto u kojem je počinjen školski primjer genocida – Grabovicu, a dok pričaš o logorima smrti uporno preskakati Selmin logor Iskru. Najbjedniji sud ljudske povijesti zove se Haaški Tribunal. Tom smetlištu pravde naša voljena domovina, predala je i danas mu nudi primat ratne i poratne jurizdikcije i tim debilima ničim ne spori njihovu stručnost, moralnost i autoritet. A djecu su nam mrtvu , raznesenu, preskakali riječima : “Ne, ne ne, to su katolici mali, to nas ne zanima”.
Hrvatska koja se klanja pred međunarodnim pritiscima i izručuje svoje heroje, dok istovremeno ignorira zločine nad svojim narodom, nije država koja zaslužuje respekt.
Znamo da je lakše voljeti zamišljeni ideal hrvatske države, i nama je, ali mi ne pišemo o idealu, niti se nadamo istome. Pišemo o realnosti. A realnost je da na proslavama Oluje Ante Gotovine nema.
Iz solidarnosti prema Gotovini i iz želje da Hrvatska jednog dana postane prava i pravna država, do daljnjega nas neće biti na tim proslavama.
Njegova odsutnost je gorka istina koju ne možemo zanemariti. Gotovina, koji je proveo sedam godina u tamnici za zločine za koje je kasnije oslobođen, simbol je svih onih koji su žrtvovani radi političkih interesa i međunarodnih pritisaka. Većina onih koji ovih dana slave u punih 7 godina Gotovinine robije normalno su išli na posao, veselili se, živjeli, nisu blokirali granice. Nisu pokazali spremnost na bilo kakvu žrtvu. Stranke koje su ga izručile jednako su nastavile vladati. A Vladimir Locirati, Transferirati, Šeks postao je još moćniji.
Dakle dragi Hrvati licemjerni smo.
Osim izručenja Gotovine, Hrvatska pokazuje svoju nesuverenost i kroz medijsku cenzuru i potiranje simboličnih figura poput Thompsona. Pjesme i govori koji slave nacionalni ponos i borbu za slobodu cenzuriraju se pod izgovorom političke korektnosti i međunarodnih očekivanja. To je dodatna potvrda da Hrvatska još uvijek nije potpuno suverena država.
Svaki shit od glazbe ugledao je svojih par minuta na HRT. Thompson je dan danas siva zona u Hrvatskoj.
Dan pobjede ne može biti istinska proslava dok se ne suočimo s činjenicom da je Hrvatska izručila svog najhrabrijeg generala i dopušta medijsku cenzuru svojih simboličnih figura. Ta gorka realnost baca sjenu na sve proslave i podsjeća nas na put koji još moramo proći kako bismo ostvarili istinsku suverenost.
Na proslavama Oluje , naglašavamo Gotovine nema, i on nam time šalje neku poruku. Poruku ogorčenosti? Ili rezigniranosti na proslave nakon što mu je ta ista Hrvatska kazala , hajde sad nakon slobode, daj nam i svojih 7 godina života?
Iz solidarnosti prema njemu, i iz želje da Hrvatska jednog dana postane prava država, ni nas neće biti na tim proslavama.
Hrvatska mora pokazati hrabrost i dostojanstvo u politici onako kakvo su njeni vojnici jednom pokazali u Oluji, a sve kako bi zaslužila poštovanje svojih građana i svijeta.
Da bi se to dogodilo u politici moraju biti nadigrani politički dezerteri, kumrovačke škole i baške palanke.
Dok se to ne dogodi Hrvatska će izručivati svoje sinove. A posinci isporučitelja punit će Europske parlamente.
Ovako dok se to ne shvati, proslave bez Najzaslužnijeg, služe tek cementiranju vlasti vladajuće elite, koja ih redovno pokušava fakturirati sebi.
A sve gol kukavica do kukavice. I pokoji ubojica u prometu. Također kukavica.