Prebilovci, selo u blizini Čapljine, simbol su stradanja srpskog stanovništva tijekom ustaških zločina 1941. godine ujedno podsjećanje na razine ludila koje je u ove krajeve donešeno na krilima tzv. “divljih ustaša” a o čijim su zvjerstvima Stepinca informirali ovdašnji franjevci, ponajviše fra Tugomir Soldo.
Na ovom mjestu su stotine nevinih ljudi , civila, djece, žena i staraca, brutalno ubijene, a njihova tijela bačena u jame. Svake godine, potomci i preživjeli okupljaju se kako bi odali počast žrtvama i podsjetili na važnost sjećanja i pravde.
Kao predstavnica izvršne vlasti, premijerka Hercegovačko-neretvanskog kantona morala je biti prisutna na ovom događaju, ne samo zbog protokolarnog značaja, već i zbog simbolike i poštovanja prema žrtvama i njihovim obiteljima. Tu su ubijeni građani njenog kantona. Spomenimo samo pokojnog Ristu Medana, prevedeno na hrvatski Kristijana Medana, koji je ubijen isti dan kad je i rođen. Neki govore da je isčupan iz utrobe majke a potom s njom bačen u jamu.
Prisutnost Premijerke bi poslala poruku solidarnosti, empatije i priznanja patnje koja je zadesila stanovnike Prebilovaca.
Kultura demokracije podrazumijeva poštivanje sjećanja na sve žrtve, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost. Učešće visokih zvaničnika na ovakvim događajima doprinosi izgradnji povjerenja i zajedništva među različitim narodima i religijskim skupinama. To je prilika da se pokaže da bol i stradanje jednog naroda nisu zaboravljeni i da svi zaslužuju priznanje i suosjećanje.
Izostanak premijerke šalje suprotnu poruku – da se stradanje jednog dijela stanovništva ne priznaje ili ne smatra dovoljno važnim. Ovakav pristup može dodatno produbiti podjele i nepoverenje među zajednicama, te otežati proces pomirenja i izgradnje trajnog mira.
U ovim teškim vremenima, politički lideri imaju odgovornost pokazati da su iznad podjela i da su spremni raditi na pomirenju i izgradnji zajedničke budućnosti. Premijerka Hercegovačko-neretvanskog kantona imala je priliku pokazati liderstvo i zrelost, ali njen izostanak je bio propuštena prilika za jačanje kulture demokracije i međusobnog poštovanja.
Za buduće generacije i za izgradnju mira, važno je da svi politički lideri prepoznaju značaj ovakvih događaja i da budu prisutni na mjestima sjećanja, kako bi zajedno gradili bolju i pravedniju budućnost za sve građane.
U prilog ovom tekstu donosimo isječak pisma fra Tugomira Solde Krunoslavu Draganoviću iz 1951. godine o tome što se događalo u ovim krajevima kada je nad njima upravljalo zlo koje se prezivalo Vego, ovo je samo manji dio pisma:
Besane noći, jauk Srpkinja, noćne pucnjave (na svaki hitac pomislim: ode nečiji život), bespomoćno gledanje kako srljamo u propast i stvaramo prave srpske mučenike, uništilo mi je živce, pa sam se, nakon Laksine naredbe da se puste Srbi na slobodu, povukao u tišinu u župu Ružiće. A kada sam se koncem srpnja odmorio i pošao nazad u Čapljinu, mislio sam da je tamo red i mir i da su Vego i njegovo razbojničko društvo otpušteni i kažnjeni. I pošao sam iz Ružića na Prispu, na Šutalovu poštansku prugu. Tada mi je Šutalo kazao da je dan prije zamjenik Vegin, Rudo Vrdoljak, poslao u Šurmance u smrt u jamu oko 800 srpskih žena i djece iz sela Pribilovaca. I ja sam protrnuo od užasa. Ovih 15 dana odmora bili su uzaludni. I nisam imao snage poći u Čapljinu, pa sam pošao pješke u Grljeviće i kasnije na Čerin, gdje sam se zadržao sve dok Poglavnik nije izdao onu naredbu oko 10. kolovoza, kojom se razrješuju dužnosti svi ustaški tabornici, logornici i stožernici. Mislio sam tada da su čapljinski uklonjeni i kažnjeni, pa sam se uputio kući u Čapljinu i, na žalost, u Čapljini ih opet našao. I nadalje su jednako divljali.
Ovaj put kupe ostatke muškaraca i uz njih žene i djecu u Klepcima, Tasovčićima i Hotnju. Pok. don Ilija pomoću Lakse uspijeva spasiti ih. No, o tome kasnije. Vego i društvo nakon toga zatvaraju Srpkinje i djecu sve redom u Gabeli i u Grabovini. Dolazi k meni u 2 sata poslije podne župnik iz Gabele, fra Rafo Prusina (koga su srbokomunisti ubili kasnije) i Mirko Pehar, gostioničar iz Struga, i javljaju mi da idemo kot[arskom] predstojniku tražiti zaštitu, jer ako ih brzo ne spasimo, da će ih u noći sigurno sve pobiti. A pošli smo najprije do Franje Vege. I ovo je moj prvi susret s Vegom nakon prvih dana njegova divljanja. I pitao sam ga po čijem su naređenju zatvorene srpske žene i djeca u Gabeli i Grabovini i kamo s njima misli. I Vego mi je odgovorio, a da me nije ni pogledao (sada je bio malo manji, jer je Laksa u Mostaru a ne Herenčić), da su zatvoreni po njegovu naređenju i da će ih iseliti u Srbiju, pa neka tamo srbuju i šire katolicizam.[15] Odgovorio sam mu da on za to nema ovlaštenja; da selidba ide preko kotara, a ne logora; da je previše prolio srpske nevine krvi i da tu sramotu više ne možemo trpjeti; da će zbog njega Bog kazniti čitavi hrvatski narod, itd. I govorio sam mu povišenim glasom i ljutito sam se udaljio iz njegova krvničkoga ureda. Probudio sam kot[arskog] predstojnika (bio je to neki rođak ministra Perića iz Dubrovnika), koji je kasnije otišao u partizane pa je valjda ostao živ i moći će Novaku posvjedočiti sljedeće, i saopćio sam mu da su zatvorene žene i djeca srpska u Gabeli i Grabovini. Rekao mi je da on za to ne zna ništa. Rekao sam mu da ih mora spasiti, jer će noćas biti ubijeni a možda i prije toga, jer da sam ja Franju Vegu žestoko izazvao. Odgovorio mi je da on tu ne može ništa pomoći. Tražio sam od njega da hitno odmah nazove podmaršala Laksu i da zatraži od njega zaštitu i oslobođenje zatvorenih žena i djece. I kotarski predstojnik bio je neumiven i pospan. Zaboravio je ponijeti ključeve od ureda, pa tako smo morali otići do oružnika na telefon. I kotarski predstojnik htio je obavijestiti župana u Dubrovniku i da Veliki Župan to pitanje uređuje s Laksom, jer da on, kotarski predstojnik, ne može izravno razgovarati s Laksom. I uzalud sam mu dokazivao da će ove žene i djeca nastradati dok on dobije na telefon župana, a župan Laksu i onda opet župan kotarskog pred[stojnika] u Čapljini. I nije se nikako usudio nazvati Laksu. I ova borba između mene i kot. predstojnika odigravala se u prisutnosti svih oružnika. Ja sam tada osobno nazvao podmaršala Laksu, izložio mu čitavu stvar i hitno zatražio od njega zaštitu i vojsku, koja će pustiti na slobodu zatvorene žene i djece. Laksa me je pitao gdje se nalazi kot. predstojnik i što on radi i zašto to odmah nije zapriječio. Rekao sam mu da je kot. predstojnik tu i da izvoli s njim razgovarati. I povišenim glasom rekao mi je: „Dajte mi ovako kotarskoga predstojnika!“ I naredio mu je da oružnici smjesta pođu i puste na slobodu sve zatvorenike u Gabeli i Grabovini, a tko se usprotivi da smjesta na nj pucaju i da ovu naredbu ima odmah izvršiti i obavijestiti ga o rezultatu. I žandari su smjesta otišli u Grabovinu i Gabelu. U Grabovini su „ustaše“ (u glavnome čapljinski cigani) bili na sakupljanju Srba i oružnici su „ustaše“ smjesta odstranili i Srbe, Srpkinje i djecu sve svojim kućama pustili, dok su gabeoski seljaci sami na svoju ruku pustili na slobodu zatvorene Srpkinje u Gabeli, čas prije nego li su oružnici stigli. Ovaj put su se okuražili jer je Laksa bio u Mostaru.
Iza toga je odmah došla Velika Gospa. Na proštenje u Trebižat dođe svijet iz studenačke župe, gabeotske kotline i donjega Brotnja. Propovijed je imao pok. fra Bogomir Zlopaša, čovjek doista sveta života i pun apostolskoga žara. I bio je krasan propovjednik. Rekao sam mu da smo mi u Čapljini dosta propovijedali protiv ustaških ubijanja i zlodjela, ali da ovaj put ima dosta svijeta iz susjednih župa, pa da u tome smjeru održi propovijed toj ogromnoj masi. I uvod je njegove propovijedi bio da je samo jedno potrebno: spasiti dušu, a dalje sve je bilo kako ne mogu dušu spasiti koji ubijaju, nepravdu bližnjemu čini, pljačkaju, itd. U glavnome je govorio o zloći grijeha ubojstva. I govorio je tako pametno i s apostolskim žarom, da je divota. Apotekar Baro Pavić i dr. Petar Režić, liječnik, koji se dugo vremena nisu ispovijedali, tada su se ispovjedili. I rekli su mi da tako snažne i potresne propovijedi još nisu čuli u životu. I Zlopaša je završio, ako je potreba da je za ove svoje riječi spreman i život dati.
Jasno je da je ova propovijed pojako upekla i izazvala logornika Vegu, pa mi je sutradan u jutro oko 9 sati poslao u ured svoga pobočnika Rudu Vrdoljaka da uzme od mene Zlopašinu propovijed i da je preda logoru. Poznavao sam ga iz viđenja i znao sam mu službu, ali sam ga ipak upitao tko je on i u čije ime dolazi. I rekao mi je da je on Rudo Vrdoljak, ustaša, pobočnik logornika Vege i da ga je Vego poslao po propovijed. A ja sam mu odgovorio da logornik nije nikakva vlast, da su logornici razriješeni dužnosti, da će propovijed moći dobiti samo Veliki Župan ako mu bude trebala; da on nije ustaša, nego straša, pustaša i razbojnik. Pa i ako je visio o njemu revolver, otvorio sam mu vrata ureda i rekao mu da se ne damo terorizirati. I „upeglani ustaša“ zacrvenio se od stida i pokunjene glave izišao je napolje. I to je bio moj prvi susret s Rudom Vrdoljakom. I više nitko nije tražio od mene propovijed. Čujem da se Rudo Vrdoljak u Zagrebu povukao, ozbiljno se studijem bavio i da je kasnije bio dobar mladić i da se stidio svoga ustašluka.
Ali nije samo Zlopaša u Čapljini propovijedao protiv ubijanja i divljanja „ustaša“. Već prve nedjelje, nakon što je Vego počeo ubijati, ja sam jasno i glasno govorio protiv ubijanja i dozivao svijetu strahote toga grijeha. I opominjao sam mlađi svijet da se ne dadne zavesti od bezbožnih divljaka. I ne znam da li je itko tako otvoreno i pojako tako često o tome propovijedao, kao što sam ja to činio. I na propovijedima sam se usudio reći: „AKO BI VAM TO I POGLAVNIK NAREDIO NE SMIJETE GA SLUŠATI, JER SE VEĆMA TREBA POKORAVATI BOGU NEGOLI LJUDIMA.“