Legenda o smrti kralja Zvonimira – kao i njegova navodna kletva – popularni su motivi hrvatske povijesti te kao takvi ostaju aktualni sve do danas. To, dakako, ne treba čuditi s obzirom na to da je legenda još od rađanja hrvatske nacije u 19. stoljeću postala integralni dio narativa koji je objašnjavao kako je i zašto hrvatski narod završio ‘pod jarmom’ stranaca. Nasilnom smrću ‘svetoga’ kralja Zvonimira završilo je tako zlatno doba Hrvatskog Kraljevstva kada su Judini sinovi prodali snove i zlato bacili u blato pa su od tada do lijepog, ali možda prekasnog stvaranja suvremene hrvatske države Hrvati pred vratima tuđim pravdu molili i težak križ [za druge] nosili.
I dok je Zvonimirova legenda bez sumnje bila koristan ‘alat’ kasnijih stoljeća, povjesničari su postavili legitimna pitanja – kako je, kada i zašto nastala? Iako je jedna od prvih asocijacija na legendu zasigurno period nestanka nezavisnog Hrvatskog Kraljevstva početkom 12. stoljeća, većina povjesničara formiranje legende zapravo smješta tek u 14. ili 15. stoljeće. U ovom kratkom ogledu skrenut ćemo pažnju na dvije interpretacije. Prva, zasigurno ‘popularnija’, etabliranje legende kakvu danas poznajemo vidi u 15. stoljeću i početku osmanske opasnosti, dok je druga – ona Damira Karbića – nešto intrigantnija, ali kao što i sam autor ističe, tek hipoteza za promišljanje.
Osnovni elementi legende o kralju Zvonimiru
Legenda je, dakako, veoma popularna pa stoga nije potrebno trošiti previše riječi objašnjavajući njene osnovne motive. Vrijedi tek ukratko skrenuti pažnju – što će biti posebno važno za Karbićevu interpretaciju – da ne postoji jedna jedinstvena verzija legende, već niz zapisa koji međusobno imaju sličnosti, ali i poneku važnu razliku. No, svakako je najpopularnija i poznatija verzija ona koja dolazi iz tzv. ‘hrvatske redakcije’ Ljetopisa popa Dukljanina, otkrivene 1500. godine, a vjerojatno nastale tijekom 15. stoljeća:
Dodatak u ‘hrvatskoj redakciji’ kazuje kako je Dimitrija Zvonimira ubio razljućeni narod na Kosovu polju – „nevini Hrvati“, u vrijeme saborovanja, kada je, potaknut pismom rimskog cara i pape pozvao hrvatski narod u križarski rat za oslobođenje Kristova groba i drugih svetih mjesta. Umirući, kralj je prokleo Hrvate da nikada ne bi imali gospodara od svog jezika, nego da bi uvijek tuđem jeziku podložni bili.
Prevladavajuća interpretacija
Iako je kroz povijest bilo povjesničara koji su legendu (tj. kraljevu nasilnu smrt) smatrali istinitom, danas se gotovo svi stručnjaci slažu da je riječ o fikciji i da je Zvonimir vjerojatno umro prirodnom smrću. Takvom je sudu u konačnici kumovao niz nelogičnosti i kronoloških nepodudaranosti koje su prisutne u interpretaciji o nasilnoj smrti ili ubojstvu. No, ostavljajući ovo pitanje po strani, okrenimo se sada samome mitu. Kao ‘ogledni primjerak’ ove historiografske struje možemo uzeti nešto stariji članak Ive Goldsteina koji je dobro sistematizirao i razložio dotadašnje interpretacije.
Prije svega spomen pet crikvah na Kosovi u priči o ubojstvu možemo objasniti činjenicom da legende često svoju legitimaciju ‘traže’ u vezivanju uz stvarne lokacije. Odabir Kosova polja može se objasniti time što su ondašnje crkve u vrijeme etabliranja legende – ako se priklonimo mišljenju o 14/15. st. – doista bile veoma stare. Osim toga Knin je bio jedan od važnih političkih centara hrvatske države, naseljen i utvrđen grad, te mjesto održavanja važnog(ih) sabora od 1353. godine.
Ono što je važno istaknuti jest da svaka legenda nastaje postepeno. Goldstein tako smatra da je u srži legende o smrti kralja Zvonimira bila popularna (općenito u europskim okvirima) narodna priča o ubojstvu kralja. Točnije, ubijeni je kralj stalno lebdio u svijesti običnog čovjeka onog vremena, u jednom se trenutku spojivši sa Zvonimirovim imenom koje je, prema jednoj od mogućih interpretacija, pobrkano s pričom o smrti kralja Petra na Gvozdu (što je pomoglo njenom etabliranju). No važno je istaknuti kako je autor mišljenja da se legenda o kralju Zvonimira samo ‘oslanjala’ na ovu narodnu priču te da je formirana tek među učenim, ponajviše crkvenim krugovima. Točnije, nije ju mogao ‘skovati’ niti održavati neobrazovan puk. Autora ‘hrvatske kronike’ tako smatra pripadnikom klera koji je očito smatrao da je Hrvatskoj pod Zvonimirom, ili, općenito, vladarima domaće krvi bilo bolje nego pod strancima.
Sljedeći ključan element legende koji se javlja u svim verzijama mita jest spomen križarskih ratova. Goldstein stoga postavlja pitanje kada je najranije legenda mogla nastati, a odgovor na to pitanje traži određivanjem perioda u kojem se na prostoru Hrvatske počinje pozitivno gledati na križarske pohode. Zaključuje da je to period kraja 12./početka 13. stoljeća kada zbog sve veće prisutnosti bosanskih heretika u zaleđu raste i interes i pozitivan stav ondašnjeg puka prema križarskom idealu ratovanja za pravovjerje. No u tom periodu vidi tek donju granicu spektra mogućnosti – dakle, prije toga perioda smatra da nije mogla nastati, ali je mogla biti formirana i u vremenu nakon!
No, zašto baš Zvonimir od svih kraljeva?
Postavlja se legitimno pitanje zašto je baš Zvonimirovo ime ostalo zabilježeno u takvoj legendi. Odgovor trebamo tražiti u karakteristikama njegove vladavine. Naime, riječ je o posljednjem kralju koji je imao snažniju vlast u Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji. Dolazak Arpadovića bio je u mnogočemu tek de iure događaj. Sljedeći snažniji i prisutniji vladar doći će tek 200-ak godina kasnije s Ludovikom I. Anžuvincem i njegovim nametanjem vlasti u Dalmaciji oko 1350-te godine. Stoga se, budući da je Zvonimir doista bio posljednji snažni vladar, lako u svijesti kasnijih generacija moglo iskristalizirati mišljenje da se procvat države za njegove vladavine mogao prekinuti samo nasilno – smrću.
No, iako je nakon 200 godina relativne samostalnosti nametanje snažnije kraljevske vlasti moglo izazvati određene animozitete, Goldstein ipak smatra da je za konačno formiranje legende bilo potrebno neko veće iskušenje. Još teži trenutci za hrvatski narod tako bi potaknuli spomen na zlatno doba i potrebu za objašnjavanjem zašto su Hrvati sada tu gdje jesu. Konačno, zaključuje kako bi se takvi ‘poticaji’ mogli naći u 15. st. – prije svega gubitkom Dalmacije 1409. godine te ubrzo i početkom osmanske ugroze i ekspanzije na hrvatski prostor od 1430-ih godina.
15. stoljeće – ključ legende
Autor ‘hrvatske redakcije’ očito je bio duboko nezadovoljan situacijom u Hrvatskoj – tj. dolazak Anžuvinaca na vlast značio je prije svega uplitanje vladara tuđeg jezika u hrvatska pitanja. Istovremeno ti isti Anžuvinci nisu poduzeli korake kako bi vratili oduzete dalmatinske gradove i obalu, a svega koje desetljeće kasnije nisu poduzeli ništa konkretno niti da se zaustavi osmanske prodore u dalmatinsko zaleđe. Ovi ‘ignorirani’ prodori dovodili su ne samo do gubitaka hrvatskog teritorija, nego i do degradacije hrvatskog društva – ljudi su emigrirali i bježali, a zemlja gospodarski i ekonomski propadala. Konačno, u priču ulazi i popularni antički i srednjovjekovni motiv Božje kazne kojim se nastojalo objasniti teška vremena i pojave kao kaznu za zločine pojedinaca ili skupina. U konkretnom slučaju ubojstvo ‘svetog’ kralja, koji je htio povesti svoj narod u rat za oslobođenje Kristova groba i Svete Zemlje, od ruke hrvatskog naroda objašnjavalo je patnje tog istog naroda nekoliko stoljeća kasnije. Teška vremena rezultirala su stvaranjem legende o dobrom kralju koji crikve poče čtovati i ljubiti… pomagati dobre, a progoniti zale… zemlja biše sva vesela, a gradovi puni srebra i zlata.
Konačno na ovom mjestu, umjesto zaključka prve interpretacije, najbolje da prenesemo Goldsteinovo viđenje ‘kronologije’ formiranja legende:
- Sama jezgra – ubojstvo kralja, povezivanje sa Zvonimirovim imenom
- Širenje jezgre i ubacivanje u povijesni kontekst – sazrijevanje svijesti o prestanku vladavine kraljeva narodnog jezika (od kojih je posljednji ‘pamćenja vrijedan’ bio Zvonimir), a zatim povezivanje s križarskim ratovima te točno ubiciranje događaja, sabora, čitanje pisma, nezadovoljstvo i ubojstvo
- Dodavanje pojedinih detalja – iako smo u ovom kratkom ogledu ostavili po strani ovaj element, vrijedi istaknuti kako je legenda u raznim ‘rukama’ mogla poslužiti raznim svrhama. Nisu samo hrvatski povjesničari 19. st. vidjeli ‘svrhu’ u korištenju legende. Tako su, primjerice, pojedini ugarski autori pomoću nje legitimirali pravo ugarske dinastije na Hrvatsku.
Jedna historiografska hipoteza
I dok većina autora smatra da je legenda nastala tijekom 15. stoljeća, pod neposrednim utjecajem turskih provala i njima izazvanih pustošenja, Damir Karbić takvo tumačenje drži nedovoljnim budući da se u legendi ne radi o uništenju nego samo podvrgavanju kraljevstva pod vlast ‘stranog’, ali još uvijek kršćanskog, vladara. Osnovu njegove hipoteze čini stav da je legenda o kralju Zvonimiru oblikovana u okviru moćne magnatske obitelji Šubić, tj. u periodu banova Pavla i Mladena.
Popularnost Zvonimirovog ‘kulta’ vidi u 14. stoljeću, iako je sjećanje na njega postojalo i tijekom ranijih stoljeća, primarno među klerom, budući da je često korišten kao referentna točka za različita darivanja crkvenim ustanovama. Spominjući i sam nekoliko verzija legende odlučuje se apostrofirati onu fragmentiranu i zapisanu u tzv. Anonimnoj kronici, koju datira u sam početak 14. stoljeća. Prema takvoj dataciji riječ je dakle o najranijoj poznatoj verziji legende:
U ovoj fragmentiranoj verziji s uglavnom netočnom i konfuznom kronologijom, događaji su smješteni u 1092. godinu kada su kralj Franaka Filip i ugarski kralj Andrija pripremali križarski pohod. Andrija je predložio Zvonimiru da im se pridruži, što je on prihvatio s oduševljenjem i naredio Hrvatima da se skupe na Petrovu polju u roku od tri mjeseca. Nakon tog roka kralj je osobno došao na skup, gdje su ga okupljeni – ne želeći sudjelovati u križarskom ratu – pokušali odgovoriti. No on je ostao čvrst u svojoj namjeri i pokušao ih ohrabriti i oduševiti za tu ideju. Vidjevši da Zvonimir ne želi odustati, neki od prisutnih skovali su zavjeru, napali ga i smrtno ranili … nije odmah umro, nego je prije smrti sastavio oporuku u kojoj je usvojio ugarskog kralja Andriju i proglasio ga svojim nasljednikom te mu zapovjedio da ga osveti … nakon toga je umro i njegovo je tijelo sahranjeno u samostanu sv. Marije u Bribiru u biskupiji sv. Marije (skradinska biskupija).
Zvonimirova uloga u politici bana Pavla
Autor smatra kako ima više razloga za njegovu pretpostavku da je Zvonimir korišten kao lik uzornog vladara i jedan od elemenata u propagandi na vrhuncu moći Šubića. Prije svega jedan fragment i kratka latinska zabilješka – doduše dosta upitna – bilježe da je ban Pavao u crkvi sv. Marije u Bribiru postavio spomen ploču u čast kralja Zvonimira. Drugi podatak izravniji je i utemeljeniji, a svjedoči o ulozi kralja Zvonimira u Pavlovoj politici. Naime, u jednom pismu – koje su Pavao i njegov brat Juraj I. uputili papi Bonifaciju VIII. – tražili su papinski pravorijek u nasljednoj krizi nakon izumrća dinastije Arpadovića u kojem su izričito izjavili da je Hrvatska od vremena kralja Zvonimira leno Svete Stolice te da u njoj nitko ne može biti kraljem ako ga papa ne potvrdi.
Konačno, treći razlog vidi u samom sadržaju ranije spomenutog – prema njemu najranijeg – fragmenta zapisa legende. Naime, u toj verziji kao mjesto ukopa kralja spominje se crkva sv. Marije u Bribiru. Riječ je o potpuno anakroničnom zapisu budući da je crkvu i samostan osnovao ban Pavao krajem 13. stoljeća. Osim toga Bribir nikada prije perioda vrhunca vlasti Šubića nije imao takav značaj u Hrvatskoj – pogotovo ne tolik da bi bio mjesto ukopa jednoga hrvatskog kralja.
Karbić navodi još neke – doduše kako i sam kaže spekulativnije i na povijesnim okolnostima utemeljene – poveznice kralja i Šubića. Tako je spomenuti fragment nastao upravo u vrijeme vrhunca političke moći Šubića, a isto tako (što je zanimljivo ako se prisjetimo Goldsteinove interpretacije) i u periodu kada oživljava interes za križarski pohod nakon pada Akre 1291. godine. Ovaj element posebno je važan budući da i u verziji ‘fragmenta’ Zvonimir ostavlja Hrvatsku ugarskom kralju Andriji ne kao rođaku, već upravo kao križaru!
Pojava priče o ‘kletvi’ – ključ veze Šubića i Zvonimira
Zvonimir je kao ideal ‘dobrog’ kralja imao značajan odjek u popularnoj tradiciji, a čini se da je od druge polovice 14. st. njegova priča postala i dijelom ideologije hrvatskog srednjeg i nižeg plemstva. U ovom se periodu ipak pojavljuje jedan novi element – priča o njegovoj kletvi.
Autor smatra kako je navedena priča nastala pod dojmom sudbine kneza Mladena III. Točnije, njegovi osobni napori u pravcu restauracije vlasti Šubića promakli su ga u položaj kraljevog najopasnijeg i najodlučnijeg suparnika u Hrvatskoj. Mladen se uspio etablirati kao ključan čimbenik u Hrvatskoj nakon što je porazio svoje suparnike te postao osoba oko koje se okupljao otpor kralju. Štoviše, očito je imao i veoma ambiciozan plan ulaska u otvoren sukob s kraljem te je već bio započeo opsežne pripreme za njegovu realizaciju. Međutim tada je, iznenada, obolio od kuge te u Trogiru umro u dobi od 35 godina.
Konačno, možemo zaključiti kako je njegova nagla smrt mogla suvremenicima izgledati kao Božja kazna. Budući da se Mladena nije smatralo grešnikom dolazimo do interpretacije da se njegova smrt mogla doživjeti kao rezultat neke druge, više (i ranije ‘pripremljene’) Božje kazne. Tako je kletva kralja Zvonimira da Hrvati neće nikada više imati ‘vladara od svog jezika’ mogla biti nadahnuta njegovom smrću, jer nijedan drugi hrvatski velikaš nije nikad dostigao tako visok i nezavisan položaj, ili bar imao na njega tako očita presizanja.
Umjesto zaključka
Nažalost, kao i kod većine legendi, možemo samo nagađati tko je prvi i zašto započeo legendu o nasilnoj smrti kralja Zvonimira te tko joj je kasnije pridodao i poznatu ‘kletvu’. Ipak, određene elemente možemo razaznati. Naime, Zvonimir je očito poslužio kao personalizacija hrvatske države koja se kroz stoljeća našla pod vladavinom stranih sila. Njegova kletva – iako ne znamo tko ju je pridodao legendi – imala je tako za cilj objasniti ‘patnje’ i ‘muke’ hrvatskog naroda kao kaznu za davno počinjeno zlodjelo protiv dobrog (gotovo svetog) kralja. Ono što svakako do danas ostaje zanimljiv aspekt ove legende jest njena primjena u društvu i konstruiranju raznih (nacionalnih i drugih) narativa. Od Pavla Šubića, preko ugarskih pisara i anonimnog autora ‘hrvatske redakcije’, pa sve do hrvatskih povjesničara 19. i 20. stoljeća i u uvodnom poglavlju citiranog popularnog suvremenog pjevača, ova legenda bez sumnje ima svoje mjesto u hrvatskom društvu, kulturi i povijesti te se kroz povijest koristila – i nastavit će se sigurno koristiti – s raznim ciljevima, od raznih skupina i ideologija.
Preporuke za čitanje: