Cartagena de Indias. Poniženje Britanaca u bitci za srebro Novog svijeta

• Naslovna fotografija: Obrana Cartagene de Indias, ulje na platnu, autor Luis Fernández Gordillo. (Museo Naval Madrid)

• Oleg Maštruko je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

Bez znanja povijesti, ljudi bi onako odoka rekli da su Španjolci svoj komad Latinske Amerike osvajali počevši od, recimo, Argentine. Djeluje logično, najlakše i najbliže? U stvari ne – Argentina je “pošpanjolčena” među zadnjima. Krenuli su od otoka Hispaniola, današnje Dominikanske Republike, zatim su malo ispipavali po otocima u regiji, i u jednom se momentu dočepali današnje Paname.

Pretpostavljali su da se negdje iza brda valja…. Pacifik. Vasco Núñez de Balboa poznat je po otkriću Pacifika – pješke. Španjolci su imali ideju da Amerika nije jednako “debela” baš svuda, a dolazak do Pacifika plovidbom do krajnjeg juga, i prolaskom kroz, kasnije otkriven i nazvan, Magellanov prolaz ili oko rta Horn, nije se činio jako praktičan, pa su tražili druge načine, stoljećima prije Panamskog kanala.

Balboa je bio prvi, koji se nakon duge, teške i mučne ekspedicije, sa 190 Španjolaca, nešto lokalnih vodiča i “čoporom pasa” (Španjolci su često vodili čopore pasa na takve pohode), u rujnu 1513 uspeo na vrh u panamskoj unutrašnjosti s kojeg je ugledao Pacifik. Spustio se do obale i u dramatičnom teatralnom činu položio španjolska prava na Južno More. Prava su im, božjom i papinskom voljom, pripadala, prema dogovoru iz Tordesillasa, kojim je svijet podijeljen između Španjolske i Portugala.

­­

Zweig se divi konkvistadorima, što je danas blago rečeno nepopularno mišljenje.

Ovaj događaj odlično je opisan u knjizi i kod nas poznatog i popularnog Stefana Zweiga – Sternstunden der Menschheit, kod nas Zvjezdani sati čovječanstva, a na engleskom još bolje – Decisive Moments in History. Zweig je knjigu počeo s pet crtica, ali je bila toliko popularna da ju je kasnije proširio na 14. Jedna od tih 14 je Flucht in die Unsterblichkeit (Escape to Immortality). Zweig je dobar pisac, iako je knjiga relativno stara, crtica o Balboi je jedna od boljih u njoj i isplati se pročitati. Zweig se divi konkvistadorima, što je danas blago rečeno nepopularno mišljenje, tako da, bila knjiga stara ili ne, teško da ćete danas naći neku koja bi o Balboi govorila u pozitivnom svjetlu.

Panama je bila točka preko koje su Španjolci, spuštajući se Pacifikom niz zapadni hrbat Južne Amerike, kontrolirali Peru i Boliviju s njihovim nalazištima srebra, najvećim svjetskim izvorima bogatstva tada. Planina srebra kod grada Potosi bila je ekvivalent naftnih polja Arabije. Srebro iz Potosija prevozilo se obalnim brodovima i karavanima ljama, do Panamske prevlake i Cartagene u Kolumbiji, i onda “flotama blaga” do Havane. Havana je bila mjesto okupljanja konvoja iz Cartagene, Paname, te Meksika; meksički je nosio blago iz Filipina, dovezeno preko Pacifika. U Havani se formirao veliki konvoj, treasure fleet, za transport svega skupa do Španjolske. Taj godišnji konvoj iz Havane često je bio najveća koncentracija bogatstva na svijetu u tom trenutku. Kad bi oluje, pirati ili Englezi presreli neki od spomenutih konvoja, to je bio financijski događaj godine.

Potosi se nalazi u Boliviji, na oko 4.000 metara nadmorske visine i dosta udaljen od mora. U 16. stoljeću, predstavljao je pojedinačno najvrjedniju točku u cijelom Španjolskom Imperiju, iako se ovaj protezao preko pola svijeta. Ako detaljnije pogledate bolivijsku zastavu uočit ćete grb, iskićen pompoznim i nepotrebnim detaljima, nemoguć za upamtiti i reproducirati, grb kakav je noćna mora svakog grafičkog dizajnera, kao i naš hrvatski. Njihov sadrži i rekurzivni, tautološki, Matrix-Inception detalj – naime male zastave unutar zastave! Beat that!

Kad se tako dobro zagledate uočit ćete da je središnji dio grba neka planina ili brdo – naravno, Cerro Rico iznad Potosija. Priča kaže da je dječak iz lokalnog, indijanskog naroda na brdu izgubio ljamu. Doma ga je otac izgrdio zbog gubitka najvrjednije imovine obitelji. Mali je osjećao grižnju savjesti i kad je pala noć išao je tražiti ljamu…. da se ne smrzne, zapalio je vatru, pod kojom je vidio da leži na čistoj otvorenoj srebrnoj žili…. postoji par varijacija i nadopuna, tj. širenja priče, ali osnova je uvijek ista – dječak, kojem se zna i ime – Diego Huallpa – i izgubljena ljama.

Potosi je osnovan iste godine kada je otkriveno srebro na brdu Cerro Rico, i odmah je krenulo vađenje srebra. (Archivo General de Indias)

Apetit Španjolaca za srebrom u to je doba bio neutaživ, i odmah je krenulo vađenje srebra iz brda, kojeg su nazvali Cerro Rico (bogato brdo). Iste godine, 1545., je osnovan Potosi. Grad se nalazi na nevjerojatnih 4.090 metara. Cerro Rico ide čak do 4.800. U narednih nekoliko stoljeća ogroman broj ljudi ostavio je živote na ovoj planini. Španjolci su dovlačili crne robove iz Afrike i nametali radnu obavezu lokalnim Indijancima. Koliko je rad bio težak, govori i to da je Bolivija jedna od rijetkih zemalja Južne Amerike koja nema, odnosno ima tek minimalan broj crnog stanovništva kao potomaka robova, kakve imaju druge zemlje. Naime, skoro svi crni robovi su poumirali. Točnosti radi, treba reći da crni Bolivijci postoje, no samo ih je 25.000, neusporedivo manje nego u Brazilu, Kolumbiji, Venezueli, Kubi….

Od 1545. bogatstvo Španjolske temeljilo se na Potosiju. Bitka kod Lepanta i Ciparski rat bili su 1571. Španjolska flota i posebno njihovo pješaštvo ukrcano na (ne samo španjolske) brodove, bili su ključni za pobjedu kršćana. Papa Pio V teškom je mukom oformio Svetu ligu i u nju uvaljao tako nevoljke saveznike kao Veneciju, Španjolsku, Napulj, Đenovu, Savoju, Maltežane…. ključni razlog španjolske snage, moći, pa i volje da sudjeluju u bici na drugoj strani Mediterana koja ih izravno ne ugrožava, bilo je bogatstvo. Srebro iz Potosija izravno je zaslužno i za pobjedu kršćana kod Lepanta pa samim time i za to što naši obalni krajevi nisu završili pod Turcima na nekoliko stoljeća, s nesagledivim posljedicama.

Pored Potosija, najvažniji grad u ovom lancu eksploatacije bio je – Cartagena, kao odredišna točka za srebro iz Potosija. Cartagena se inače punim imenom zove Cartagena de Indias, da bi se razlikovala od Cartagene u samoj Španjolskoj po kojoj je dobila ime.

Čitav ovaj velik, ali nadam se zanimljiv uvod, je tu da nam pojasni zbog čega je Engleska u proljeće 1741. složila najveću flotu u dotadašnjoj povijesti da osvoji baš – Cartagenu.

Britanske kolonije su jačale, ali i ilegalna trgovina Britanaca sa španjolskim posjedima.

Španjolska pozicija u Europi početkom 18. stoljeća, nakon tzv Rata za španjolsku baštinu – tako se službeno zove na hrvatskom – bila je u padu, no pozicija u kolonijama i dalje im je bila jaka. Britanske kolonije – koje će kasnije postati i Sjedinjene Države Amerike – su jačale, ali i ilegalna trgovina Britanaca sa španjolskim posjedima. Cvalo je i piratstvo, ali to je posebna priča. Španjolci su u tom periodu, kako bi zaštitili svoje trgovačke puteve u Karibima, jačali neki rani oblik obalne straže, guarda costa, patrolne i “policijske” brodove koji su zaustavljali brodove drugih zemalja i kontrolirali njihov teret.

Prilikom jedne takve kontrole 1731., kod obale Floride, španjolski kapetan je odsjekao uho izvjesnom Jenkinsu, kapetanu britanskog trgovačkog broda, optuživši ga za krijumčarenje. Drsko mu je spustio da će isto napraviti i njegovom kralju, ako dođe u španjolske vode. Incident isprva nije izazvao ničiji interes, no kada se sprema rat, treba uzburkati strasti. Punih sedam godina kasnije Jenkins svjedoči o tom incidentu pred Britanskim parlamentom, emocije vriju, Englezi su ionako samo tražili neki povod da Španjolcima objave rat i započinje ono što povijest pamti kao Jenkinsov rat; na engleskom – War of Jenkins Ear, Rat Jenkinsovoga uha.

Admiral Vernon osvojio je Portobello, nakon čega mu apetiti rastu do neslućenih visina.

Prve su bitke bile malog opsega, među eskadrama ili pojedinačnim brodovima u Karibima. U studenom 1739., admiral Vernon, britanski komandant mornarice u Karibima, lagano osvaja Portobello u današnjoj Panami – čuveni Portobello Road u Londonu je dobio ime po ovom – nakon čega mu apetiti rastu do neslućenih visina. Španjolci su slabi! Zašto ne bi osvojio krunski dragulj Kariba – Cartagenu, i time ušao u povijest kao jedan od najvećih, ako ne i The Najveći engleski admiral ikada! Nakon Cartagene, u planu su bili i Veracruz u Meksiku te Havana na Kubi, čiji smo značaj opisali, i čime bi cijela španjolska pozicija u Amerikama bila srušena, a izvori bogatstva prešli u ruke Engleza.

Cartagena je zbog kombinacije bedema i vjetra koji puše od obale iznimno teška za osvajanje. Britanci su skupili flotu koja je bila nešto najveće u cijelom višestoljetnom periodu od Lepanta do Prvog svjetskog rata. Flota je bila veća od ičeg za vrijeme Napoleonskih ratova, čak i legendarnog Trafalgara: 29 linijskih brodova, 22 fregate, 71 slupa (sloop – ne postoji odgovarajući tip broda kod nas na Mediteranu, uglavnom manji ratni brod, ali veći od galije), dva bolnička broda, 80 brodova za transport vojske, 50 teretnjaka, to je ukupno nekih oko 250 brodova, preko 15.000 mornara i 12.000 pješaka, prašinara (regulars), marinaca i rezervista, te još ponešto pomoćnog osoblja. Dio vojske bili su Amerikanci, ekipa uvojačena u tadašnjim britanskim kolonijama u Americi, koji će se tridesetak godina kasnije boriti za vlastitu nezavisnost od tih istih Britanaca.

Kod Lepanta su flote imale više ljudi, ali su brodovi bili manji. Engleski admiral Vernon bio je toliko uvjeren u pobjedu da je unaprijed dao napraviti medalju koja slavi njegov uspjeh – zapovjednik obrane Cartagene, španjolski admiral Blas de Lezo, na medalji nazvan Don Blass, kleči pred Vernonom i predaje mu svoju sablju! Da, već možete pretpostaviti kako je sve to završilo…

Admiral Don Blas de Lezo imao je svega par tisuća ljudi, a imao je i problematičnog partnera u vicekralju Nove Granade. (Museo Naval Madrid)

Admiral de Lezo je imao samo par tisuća ljudi, kolonijalno pješaštvo, Indijance s lukovima i strijelama, te beznačajan broj brodova. Najbolji izvori govore o 3.600 ljudi i tek šest brodova, dakle omjer je u ljudstvu gotovo 10:1 za Britance, a u brodovima i znatno veći. De Lezo je imao i problematičnog partnera na političkoj strani priče – vicekralja Nove Granade, Sebastiana de Eslavu, s kojim se nije dobro slagao. De Lezo obranu nije bazirao na pomorskoj komponenti, iako je sam  bio admiral, pripadnik mornarice a ne kopnene vojske. Pustio je Engleze da dođu do obale i iskrcaju se, ali tu ih tek čekaju utvrde i obalno topništvo. Čekaju ih i tropske vrućine, te naši stari frendovi – bakterije i virusi.

De Lezo je bio lik isklesan iz najtvrđeg materijala, po modelu Nikole Šubića Zrinskog ili grandmastera Jean Parisota de Valetta. Već prije bitke bio je bez po jedne ruke, noge i oka. Dokumenti se razilaze oko toga koji komadi su mu točno falili. Pomalo čudni spomenik u Cartageni, koji sam obišao, prikazuje ga bez lijeve noge, desne ruke, a za oko se ne može vidjeti. Po meni mnogo bolji spomenik u Madridu kaže da mu je falilo sve na lijevoj strani: noga, ruka, oko. Portret u Pomorskom muzeju u Madridu prikazuje ga bez lijevog oka, desne ruke, a noga se ne vidi.

Nimalo obeshrabren tim nedostacima, nabrijan kao motivacijski govornik s temom “kako nadići probleme” na TEDx-u, de Lezo je maestralno vodio obranu Cartagene. De Lezo je vodio i dnevnik opsade, u kojem je staloženo bilježio događaje, kako ih je on vidio i doživio. To je možda i jedna od lekcija za TED govor – ako ste pod opsadom, vodite dnevnik! Kasnije će odlično poslužiti za osobni PR.

Obrambene pozicije zaljeva kod Cartagene – u sredini je otok Tierra Bomba. (Preuzeto iz Quintana-Saavedra, D. M., Andrade-Amaya, C. A., R., Torres-Parra, R. R., Prada-Rueda, P. J. (2022). CHARACTERIZATION OF FOUR SHIPWRECKS FROM 1741 IN CARTAGENA BAY. The International Hydrographic Review, 27, pp. 55-74.)

Britanska flota pod Vernonovom komandom pred Cartagenom se pojavila 13. ožujka 1741. Unutrašnji zaljev do kojeg su Britanci željeli doći kako bi u miru organizirali kopnenu komponentu invazije brani niz otoka s pripadnim utvrdama. Iskrcavanje pod bedeme samog grada direktno s Atlantika nije bilo preporučljivo – treba ući u zaljev. Dva su glavna ulaza – Bocachica i Bocagrande, između kojih je otok Tierra Bomba.

Englezi nisu srljali, tjedan dana su proučavali pozicije i birali najbolja mjesta za ulaz i iskrcavanje. Bocagrande je samo po imenu veći prolaz, zapravo je plići, i ispresijecan pješčanim sprudovima i mangrovama, a i bliže je gradu, bolje branjen.

Bocachica dakle! Prolaz je branjen utvrdom San Luis na Tierra Bombi, s pedesetak topova i 300 vojnika, te malom forticom San Jose s 13 topova i 150 vojnika koje se nalazi nasred kanala i lancem koji blokira kanal je povezana sa San Luisom. Na mjestu tvrđave San Luis kasnije je sagrađena nova utvrda – San Fernando, nemojte da vas to zbuni ako se nađete u blizini. De Lezo šalje i četiri od svojih šest brodova na Bocachicu.

Uz to, obalu pokriva i nekoliko baterija topova van utvrda – Chamba, San Felipe, Santiago…. Vernon je odlučio prvo riješiti upravo njih, i to metodično. Nakon tjedan dana razmjene topničke vatre, pri čemu je britanska mornarica imala golemu prednost, iskrcava 300 grenadira. Sutradan, 22. ožujka, na Tierra Bombu iskrcava se i ostatak kopnenih snaga Britanaca – dvije pukovnije regularnog pješaštva i šest regimenti marinaca. Od Amerikanaca u britanskoj službi, iskrcano je samo 300, jer su ostali raspoređeni po brodovima, kao zamjena za bolesne i umrle članove posada.

Valja kazati kako obje strane, ali daleko više Britanci, cijelo vrijeme gube ljude zbog tropskih i morskih bolesti (skorbut). Vrijeme – i ono mjereno danima, i ono meteorološko – radi za Španjolce!

Top 24-funtaš na bedemima grada Ibize, jedno od najvećih topničkih oružja tog doba. (Paul Hermans / CC BY-SA 3.0)

Nakon pješaštva, Britanci iskrcavaju i topništvo, pa i tzv 24-funtaše, koji su među najvećim topovima tog doba. Pet linijskih brodova, te topništvo iskrcano na sam otok udara na dvije spomenute, nevelike španjolske utvrde koje čuvaju prolaz Bocachica. Nakon par dana neprestanog bombardiranja, 24-funtaši razbijaju dio zida utvrde San Luis. Španjolci potapaju dva, od svega šest brodova koje imaju na raspolaganju, usred kanala Bocachica, a treći pretvaraju u buktinju, s namjerom da otežaju Britancima ulazak u zaljev. Dana 5. travnja slijedi odlučni napad na utvrdu San Luis – koju su Španjolci pod okriljem noći već napustili dan prije.

Osvojen je ulaz u zaljev, ali uz cijenu u izgubljenom vremenu i ljudstvu. Ipak, još uvijek sve kladionice daju golemu prednost Englezima… Zaljev Cartagene početkom travnja vrvio je desecima, ako ne i stotinama britanskih brodova. Osvajanje Tierra Bombe i prolaza Bocachica omogućilo je Englezima zaštitu koju im je pružao zaljev ali nije olakšalo stanje s tropskim bolestima, dapače, možda ga je i pogoršalo.

Ulaz u unutrašnji zaljev kontroliraju utvrde Castillo Grande i Manzanillo. (Barry Lawrence Ruderman Antique Maps)

Ni sam zaljev nije jednostavan, dijeli se na veliki Bahia Exterior (vanjski) i mali Bahia Interior (unutrašnji). Britanci su sad u Vanjskom.

Ulaz u unutrašnji zaljev kontroliraju utvrde Santa Cruz (zvana još i Castillo Grande) i Manzanillo (vidi mapu). Španjolci su potopili dva preostala svoja broda na ulazu u Bahia Interior, ali su utvrdu Castillo Grande odlučili napustiti, i Britanci u nju ulaze 11. travnja. Castillo Grande se na papiru čini kao dobar položaj za usporavanje britanskog napredovanja za barem nekoliko dana. Zapovijed o napuštanju dolazi, barem ako ćemo vjerovati Lezovom dnevniku, od vicekralja Eslave. Ovo su dani vrhunca krize u španjolskim redovima, i u odnosu ove dvojice.

Britanci dakle kontroliraju Vanjski zaljev i ulaze u Unutrašnji zaljev, ali posao nije gotov, grad nije osvojen. Odlučuju ga izolirati od kopna, za što je nužno osvajanje, ili barem neutralizacija tvrđave San Felipe de Barajas. Od 13. do 15. travnja španjolska situacija bila je vjerojatno u najvećoj krizi od početka bitke – zalihe su bile sve tanje, gomilali su se ranjenici, sukob Leza i Eslave bio je na vrhuncu, i 15. travnja Lezo iz prkosa daje ostavku vicekralju, koji preuzima izravnu kontrolu nad vojnom situacijom, iako je i sam svjestan da za to nije kvalificiran koliko legendarni admiral.

I dan danas tvrđava San Felipe pod tropskim pljuskom djeluje impozantno. (Oleg Maštruko)

Posjetio sam San Felipe de Barajas, ili ono što je od njega nakon mnogo stoljeća ostalo, i riječ je o impresivnom primjeru kolonijalne renesansne fortifikacijske arhitekture. Bastioni, kosine, jarci, namijenjeni ubitačnim linijama paljbe i otežavanju pješacima da uopće i priđu zidinama. Kontrola nad ovom tvrđavom odlučit će sudbinu Cartagene. Nema ni teoretske šanse da Eslava ili Lezo mogu zadržati kontrolu nad ostatkom grada ako padne San Felipe. Također, praktično i nema načina da Englezi osvoje grad ako prije toga ne riješe ovu tvrđavu.

Vernon 14. travnja daje procjenu, koju kurirskim brodom šalje u Englesku, kako će tvrđava San Felipe pasti za par dana.

De Lezo je odlučio pokrivati jarak, tj rov oko bedema sa 650 vojnika, uz one u samoj utvrdi. Brojke su u poređenju s britanskima niske, ali Španjolci su iza zidova i manje izloženi bolestima, što zbog boljeg smještaja, što zbog dužeg boravka u tropima zbog čega su prilagođeni lokalnim virusima i bacilima, a konačno, dio Lezovih snaga čine “indios”, lokalni Indijanci, streličari, posebno prilagođeni tropskom ambijentu.

Zašto jarak, kad imaš zidove? De Lezo je uočio manjak inženjerijske opreme i znanja kod Engleza i bilo mu je jasno da se uz zidove mogu popeti samo ljestvama, pa im je to odlučio dodatno otežati jarkom.

Britanci počinju iskrcavanje 16. travnja, s oko 10.000 vojnika. Da bi se približili zidinama, Britanci su trebali hodati s mjesta iskrcavanja pod paljbom Španjolaca, koji bi se nakon nanošenja gubitaka engleskom pješaštvu povukli.

De Lezo je od početka znao da je za red veličine slabiji, i taktiku je temeljio na kupovanju vremena, čekanju kišne sezone, koja će ionako tešku situaciju s boleštinama učiniti još težom za Britance, i polaganom povlačenju na rezervne položaje, ako bude trebalo.

Britanci iskrcavaju i 300 ljudi direktno s oceana kod Boquille, sa sjeveroistočne strane grada, kao diverziju. Španjolci šalju 200 rezervista da ih zaustave i od ovog smjera akcije se ne razvija ništa bitno. Taj dio grada ili okolice je močvara, napredovanje je gotovo nemoguće. De Lezo i vicekralj Eslava 18. travnja  dolaze do kompromisa, i Lezo ponovo preuzima komandu, za odlučan dio bitke.

Iskrcavanjem britanskog pješaštva, zapovjedništvo nad kopnenim dijelom preuzima general Thomas Wentworth.

Primijetimo kako je došlo do zaokreta engleske taktike – dok je stvar, s mora, vodio admiral Vernon, problemima se pristupalo metodično i polagano, možda i prepolagano. Iskrcavanjem pješaštva, komandu nad kopnenim dijelom operacije preuzima general Thomas Wentworth, relativno neiskusan zapovjednik koji je u tu ulogu bačen nakon što su poginuli ili od bolesti umrli i Lord Cathcart i guverner Virginije u Americi Alexander Spotswood, mnogo sposobniji lideri prvotno zamišljeni za tu ulogu.

Englezi tada nisu kužili vojnu inženjeriju – u svemu drugom su bili top: mornarica, topništvo (pogotovo brodsko), pješaštvo….. Da su to bili Francuzi, drugačije bi se Španjolci proveli. Francuzi su, kao i razne talijanske državice, bili prvaci vojne inženjerije. Inženjeriju neki smatraju modernom, današnjom granom vojske, no tu je od gotovo pamtivijeka – kad treba razbijati bedeme, graditi skale ili tornjeve za penjanje itd. Francuzi su i imali svoj vlastiti, mnogo manji napad na Cartagenu, 1697., zamišljen više kao pljačkaški upad (raid) nego osvajanje, kada su i uspjeli zauzeti dvije tada glavne španjolske tvrđave. Inženjerija! Englezi su doveli jednog časnika specijaliziranog za inženjerijska pitanja, ali je poginuo u borbi za San Luis.

Situacija je na britanskoj strani sve teža. Vernon i Wentworth shvaćaju da se cijela višemjesečna operacija sa stotinama brodova svodi na maksimalno jedan jedini očajnički pokušaj na bedeme San Felipe de Barajasa, prije nego im ljudstvo popada od boleština; i to pokušaj na ho-ruk, pješaštvom i minimalnim korištenjem inženjerije. Francuzi to zovu coup de main, napad koji se oslanja više na iznenađenje nego na pripremu. Taj pokušaj imao se zbiti s 19. na 20. travnja, noću, kako bi vatra s bedema bila manje efikasna. Cijeli je dan 19. travnja padala obilata kiša, što više pomaže braniteljima, ali je i znak kišne sezone koja dolazi. Idealno, Britanci bi ponovili taktiku osvajanja utvrde San Luis, iskrcali bi 24-funtaše, opsadne bombarde, razbijali zidove… ali za to nema vremena, a i močvarno tlo nije saveznik teškom topništvu.

Pomalo pre-romantičan prikaz završnog dijela bitke – de Lezo s bedema promatra britanski poraz. U stvarnosti, sigurno se ne bi toliko izložio, a njegovi vojnici pred bedemima su bili u rovu. (José Ferré Clauzel)

Južna strana utvrde imala je najniže bedeme – Britanci su odlučili koncentrirati napad tu. Miješani odred od oko 4.000 pješaka, iz engleskih regimenti, ali i s nešto Amerikanaca, pod komandom pukovnika Granta krenulo je prekasno, i dok su se uspinjali jednom od kosina koje okružuju utvrdu branitelji su sasuli na njih vatru sa svega tridesetak metara. Grant je poginuo, Amerikanci, zaduženi za nošenje i postavljanje ljestava za uspon na bedeme,  razbježali su se i britanski napad je propao. Britanci su u napadu imali gubitke od oko 600 ljudi, što se u ukupnim brojkama ne čini previše, no broj koje je Wentworth imao na raspolaganju nakon debakla je svega 3.200 od 6.500 koje je imao par dana ranije. Nedovoljno za osvajanje San Felipea. Primijetite kako su brojke koje dokumenti spominju u stalnom padu, čak i kad nema borbi.

Vernon i njegov ratni savjet odlučuju se na povlačenje. Čak ni to nije jednostavno

Kišna sezona je na vratima, i 25. travnja Vernon i njegov ratni savjet odlučuju se na povlačenje. Čak ni to nije jednostavno. Britanci su tek sredinom svibnja dovršili ukrcaj preživjelih i bolesnih na brodove i nestali u smjeru otvorenog mora. Prije odlaska, strane su gentlemanski razmijenile zarobljenike – 67 Španjolaca za 71 Britanca.

Britancima je poginulo ili umrlo od bolesti oko trećina ljudi (10-ak tisuća), još skoro toliko se razboljelo. Izgubili su ili napustili 50-ak brodova, uglavnom zbog manjka posada. Od 3.600 američkih kolonista u sadašnje SAD vratilo se svega oko 300. Među njima je bio i Lawrence Washington, koji je svoju plantažu u Virginiji nazvao Mount Vernon, po admiralu Vernonu. Lawrence Washington, koji je živio svega 34 godine, bio je stariji polubrat Georgea Washingtona, oca Sjedinjenih Američkih Država, koji je i sam umro 1799 na posjedu koji je nosio ime kontroverznog admirala.

Španjolski gubici su oko 500 poginulih, svih šest linijskih brodova s kojima su ušli u bitku, te nekoliko razorenih utvrda, koje su Englezi minirali prije povlačenja.

Spomenik admiralu Lezu je čudan – ima pozu kakvu čovjek bez ruke i noge ne bi zauzeo. (Oleg Maštruko)

Pred spomenik admirala Leza u Cartageni, na trgu ispred tvrđave San Felipe de Barajas, došao sam za vrijeme tropskog pljuska, upravo jednog od onih koji su mu bili saveznik. Već sam rekao da je sam spomenik čudan – Lezo ima pozu kakvu čovjek bez ruke i noge ne bi zauzeo, u rukama drži neki tanki rapir a ne mač ili sablju kakvu bi u ono doba vjerojatno imao.

­­

Pobjednička medalja na kojoj “Don Blass” kleči pred trijumfalnim Vernonom – moćna lekcija o lošem PR-u.

Spomenik u Madridu mnogo je decentniji, bolji. Međutim, ovaj u Cartageni, osim što se nalazi na mjestu same pobjede, ima još nešto – na postamentu se nalazi reprodukcija Vernonove medalje kojom preuranjeno slavi pobjedu! De Lezo kleči pred Vernonom, ali kako znamo stvaran ishod bitke, ovo je samo, rekli bi današnjim rječnikom, trolanje…. Dominacija. Hejteri na aparatima.

Admiral Blas de Lezo umro je svega nekoliko mjeseci nakon svoje najslavnije bitke, u rujnu 1741. u dobi od 52 godine – paradoksalno, od neke tropske bolesti. Grob mu je nepoznat, ali zato ima nekoliko spomenika u Španjolskoj i Kolumbiji. Niz brodova moderne španjolske mornarice nosilo je ili nosi njegovo ime.

Britanski admiral Vernon vratio se u Englesku osramoćen, imao je dugu i kompleksnu političku i mornaričku karijeru, koja je privedena kraju kada je 1745. napisao nekoliko tekstova u kojima je kritizirao Admiralitet, nakon čega je smijenjen i potjeran u mirovinu. Umro je 1757. u dobi od 72 godine.