U samo jedno danu, Anica Jurić iz sela Kovači u općini Kakanj ostala je bez trojice sinova i supruga.
Na kućnom pragu svu četvoricu ubili su pripadnici Armije R BiH, sinove Stjepana (25), Ljubomira (21) i Dragana (20) te supruga Juru koji je imao 52 godine kad je ubijen.
Svi su bili u civilu i bez oružja, posvjedočila nam je Anica koja i 31 godinu poslije zločina osjeća jednaku bol zbog gubitka sinova i supruga. „U samo jednom trenu ja sam ostala bez sve svoje djece i supruga. Da mi je netko rekao Anice ubili su ti svu djecu, ne bi mu vjerovala. Ali ja sam sve gledala svojim očima“, dio je Aničinog sjećanja na trenutak koji joj je obilježio život, a koji je s nama podijelila prošle godine na 30. godišnjicu zločina kada je, iako se teško kretala, ipak smogla snage za posjet posljednjim počivalištima sinova i supruga.
„U tom sam trenutku samo zavapila, pa zar morate pobiti sve muškarce. Dok sam gledala kako mi umiru sinovi i suprug vrištala sam od tuge i bola. Ništa drugo nisam ni mogla“, prisjeća se Anica, u razgovoru za portal Artinfo.ba, najtežeg dana u svome životu.
Oporavak od operacije kuka ove godine joj je stajao na putu do groblja u Grmačama, a njezinom zdravstvenom stanju zbog kojeg se morala podvrgnuti operaciji značajno je doprinijela činjenica da je u danu kada je ostala bez sve svoje djece i supruga i sama ranjena. Ranjena je i nevjesta Antonija, supruga najstarijeg sina Stjepana. Tri žene Anica, nevjeste Antonija i Zrinka, Ljubomirova supruga, s Aničinom tada dvoiplogodišnjom unukom Lidijom i petomjesečnim unukom Ivom te s još 11 tisuća Hrvata tog 13. lipnja ratne ’93. doživljavaju progon i egzodus kakvog ne pamte, egzodus u kojem su ubijena 102 hrvatska civila i vojnika.
Iza Armije R BiH ostala su porušena i opljačkana 22 hrvatska sela, porušene i oskrnavljene katoličke crkve, groblja i kapelice. „Ništa mi nije lakše kako vrijeme prolazi, svaki dan je sve gore. Gdje su moja djeca, zašto su ubijeni, nikom nikakvog zla nanijeli nisu. Ove mi je godina još teže, jer im nisam mogla ni na grob otići“
„Ove godine nisam mogla otići. To je prvi put otkako su sahranjeni na našeg groblju u Kaknju, u Grmačama. Put iz Čapljine gdje sad živim je dug, a ja se još oporavljam od operacije kuka i ne mogu se kretati. Jako mi je teško zbog toga, nijedna godišnjica nije prošla da im nisam otišla na grob upaliti svijeću, pomoliti se“, kazala je za Vecernji.ba u telefonskom razgovoru, kroz suze koje nije mogla sakriti, 76.-godišnja Anica Jurić.
O zločinu kojemu je svjedočila, Anica Jurić govorila je u Haaškome sudu kao i pred domaćim pravosuđem. I jedni i drugi ostaju slijepi na priču žene koja je simbol stradanja kakanjskih Hrvata. „Ja se nikad nisam umorila pričajući o tome šta se dogodilo mojoj djeci i suprugu. Ali imam osjećaj da moje vapaje za pravdom i istinom nitko ne čuje, da naša žrtva nikom nije važna“, kaže nam s gorčinom Anica Jurić sprema kao i uvijek odagnati bol kako bi podsjetila na tragediju njezine obitelji ali i kakanjskih Hrvata. Ova hrabra žena snagu je pronašla u vjeri, a radost u unučadima i praunučadima koju su joj podarili unuk Ivo i unuka Lidija. Upaljene svijeće na grobovima Aničinih sinova i supruga kao i brojnim drugim grobovima, nijemim svjedocima zločina koji se prije 31 godinu dogodio Hrvatima Kaknja , u sablasnoj tišini i dalje pustih hrvatskih sela, potvđuju da je plan etničkog čišćenja Kaknja uspio, a izostanak optužnica da je ostao nekažnjen!
wpDiscuz
