Autorski tekst predsjednika Srpske: 109: 84

Rezolucija nije dobila većinu od 97 glasova članica UN-a, jer za njezino usvajanje nisu bila dovoljna 84 glasa “za”, što pokazuje da to nije većinska volja svjetske zajednice država u UN-u. To je jedina istina, jer tako kaže matematika, a tu ne pomaže ni poslovno izvrtanje Povelje UN-a. Tako je “Glas Amerike” na sam dan glasanja, 23. svibnja, objavio: “Glasu Amerike” ranije je u svjetskoj organizaciji precizirano da je za izbor potrebna prosta većina članova Generalne skupštine. usvajanje nacrta rezolucije – što obično iznosi 97 zemalja od 193, koliko ih ukupno ima.” Isto piše i sarajevski portal “Kliks”: “Prema podacima dostupnim na službenim stranicama ovog UN-a tijelo, odlučivanje nije jasno definirano. Kako se navodi, donošenje odluka u sferama mira i sigurnosti, kao i pri izboru država članica Vijeća sigurnosti i Ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a, mora imati potporu dvije trećine država članica. , odnosno 129 glasova. Izvan ovih sfera odluke se donose običnom većinom, odnosno bilo bi potrebno 97 glasova. No, kako ističu, većina rezolucija na Generalnoj skupštini donosi se konsenzusom, odnosno bez glasovanja. Važno je napomenuti da još nije potpuno jasno kako će rezolucija o genocidu u Srebrenici biti obilježena u UN-u. Ono što je moguće jest da će biti označena kao ‘odluka u sferi mira i sigurnosti’, što bi značilo da bi za usvajanje rezolucije bilo potrebno 129 glasova, odnosno dvotrećinska većina. Ako bi se rezolucija označila izvan navedene sfere, bilo bi potrebno samo 97 glasova, što je i realno očekivati.”

Rezoluciju o Srebrenici isforsirale su zapadne zemlje, ali je 23. svibnja na sjednici Opće skupštine UN-a pala na glasovanju, pa se tada pozivaju na članak 18. stavak 3. Povelje UN-a koji prije nije spominjan. glasovanje i po kojem se odlučuje o pitanjima koja nisu bitna može se donijeti većinom glasova prisutnih članova. Ovaj članak ne isključuje suzdržanost 171 nazočnog predstavnika država članica UN-a. Osim toga, neki zastupnici su bili prisutni, ali nisu glasovali, ili su napustili dvoranu u vrijeme glasovanja.

Nije nevažno da je tekst rezolucije tajno napisao bošnjački (ne)veleposlanik BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija, zajedno s Nijemcima, uz znanje i potporu Denisa Bećirevića i Željka Komšića, dvojice bošnjačkih članova OVK-a. Predsjedništvo BiH, uz visočku raketu Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova u Vijeću ministara. Sve su to radili kršeći Daytonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine. Služili su i drugi predstavnici zapadnih zemalja, a sve u cilju produbljivanja podjela u već podijeljenoj Bosni i Hercegovini kao rezultat njihove decenijske politike dvostrukih standarda. 

U Srebrenici nije bilo genocida

– Ako ono što se dogodilo u Srebrenici želite nazvati genocidom, onda pronađite drugu riječ za stvarni genocid – rekao je Noam Chomsky, jedan od vodećih svjetskih intelektualaca.

Isto tako, Yehuda Bauer, profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, koji se u stručnim krugovima smatra najvećim autoritetom za problematiku holokausta i genocida, i Efraim Zuroff, direktor Centra “Simon Wiesenthal”, javno su izjavili da postoji NEMA GENOCIDA u Srebrenici. Zurof navodi da se u Srebrenici nije dogodio genocid, već ratni zločin, ističući da Generalna skupština Ujedinjenih naroda nije mjesto na kojem se odlučuje je li neki povijesni događaj genocid. Povjesničari su ti koji znaju činjenice i koji mogu odlučiti je li nešto genocid ili nije. Sve je to politika i tu je problem.

– Ne mislim da je Opća skupština UN-a sposobna donijeti rezoluciju o povijesnim pitanjima. Generalna skupština nije skup povjesničara, to je skup političara koji zastupaju zemlje i njihove političke interese. I zato je zapravo svaka rezolucija koju oni donesu u biti apsolutno besmislena. Predložena rezolucija o Srebrenici potpuno je suprotna mirovnom sporazumu jer s njom nisu suglasne sve tri strane u Bosni i Hercegovini. To je samo po sebi kršenje Daytonskog sporazuma, što može izazvati ozbiljne probleme – upozorio je Zuroff.

Profesor Edward Herman s američkog Sveučilišta u Pennsylvaniji napisao je: “Masakr u Srebrenici predstavlja najveći trijumf propagande u balkanskim ratovima i ostaje nedokučiv u svojoj simboličkoj snazi. On je simbol ‘srpskog zla’ i ‘statusa muslimanske žrtve’, kao kao i ‘pravednost’ zapadnog raspada Jugoslavije i intervencija na više razina, uključujući bombardiranje i kolonijalnu okupaciju Bosne i Hercegovine i Kosova.”

Philip Corwin (SAD) bio je izaslanik UN-a i njihov koordinator za civilna pitanja u Bosni i Hercegovini. Corwin piše da su službena izvješća o genocidu isključivo političke prirode, ističući da je istini o događajima u Srebrenici kočila srbofobija te da su Richard Holbrooke i Paddy Ashdown iskoristili rat u bivšoj Jugoslaviji za izgradnju svojih karijera. “Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio masakr nad Muslimanima, već serija krvavih napada i protunapada tijekom tri godine i eskalacija 1995. godine. Brojka od 8.000 ubijenih, o kojoj se često govori u međunarodnoj zajednici, neodrživo je pretjerivanje .stvarna brojka je vjerojatno bliža 700″, napisao je Corwin.

U srpnju 2021. godine objavljeno je „Završno izvješće Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda na području Srebrenice u razdoblju od 1992. do 1995. godine“ , koju je činilo deset stručnjaka iz različitih zemalja (Japan, SAD, Australija, Srbija, Nigerija, Italija, Austrija, Njemačka) koje vodi izraelski povjesničar Gideon Greif.

Na kraju izvješća od preko tisuću stranica stoji: “Zaključuje se da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida niti genocid općenito. Iako Komisija ne smatra da su ubistva koja su se dogodila oko Srebrenice biti genocid, priznaje činjenicu da su tisuće ljudi (uglavnom ratnih zarobljenika) ubijene na najstrašniji način i da oni koji su odgovorni za te gnusne zločine trebaju biti kažnjeni. Nalazi Tribunala o genocidu neće izdržati test vremena, jer Komisija je uvjerena da se zločini u Srebrenici ne mogu smatrati genocidom. Do sada je bilo općeprihvaćeno da ubojstvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sustavno odvajajući Židove i druge manjine od ostatka stanovništva. , kako bi ih ubili, nalazi Komisije pokazuju da se zločin te prirode nije dogodio, Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine formirale vojnu kolonu s više od 12.000. vojnika unutar Srebrenice, koji su probili formacije srpske vojske i krenuli prema muslimanskom teritoriju. Napadi na ovu kolonu, u kojima je stradalo oko četiri do pet tisuća pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. No, strijeljanje 2500-3000 vojnih zarobljenika, među kojima je i nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, uz nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin. Komisija nema sumnje u kriminalnu prirodu ovih ubojstava.”

„Genocid“ prema tumačenju Haaškog suda

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, ili kako ga uobičajeno nazivaju – Haaški sud, osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 827. Od 25. svibnja 1993. godine. godine, pozivajući se na Glavu 7. Povelje UN-a, ne navodeći konkretan članak koji bi mu dao ovlast za formiranje međunarodnog kaznenog suda, jer takvu ovlast nije niti imao. Ciljevi su od početka bili jasni – utvrditi krivca i žrtvu, ne radi pravde i pomirbe, nego upravo suprotno. Zbog toga je bilo potrebno dati glas radu Tužiteljstva i Suda, pa su uveli pojam „haaški genocid“ kao falsifikat Konvencije o genocidu, koja jasno definira postojanje namjere da se u potpunosti ili djelomično uništi zločin u Haagu. uništiti nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu kao takvu. Kako je onda stradanje nekoliko tisuća bošnjačkih zarobljenika podvedeno pod termin genocid? Brojka zapravo nikada nije utvrđena, ali postojanje žrtava i strijeljanje ratnih zarobljenika dovoljno je velik ratni zločin da mu se ne treba dodavati genocid.

Haaški sud je, u skladu sa svrhom svog osnivanja, taj zločin okarakterizirao kao genocid. To je objasnio Shell Magnusson, profesor na švedskom Sveučilištu Uppsala: “Prije suđenja u Haagu ni znanstvenici ni pravnici nisu mogli ni zamisliti da će se pojedinačni masakri definirati kao genocid. Tu ideju formulirao je Mahmoud Sherif Bassioni, Američki profesor prava, koji je napravio studiju o nasilju u BiH, koja je bila temelj za rad Tribunala, rekao je američkom Kongresu da, prema Konvenciji o genocidu, u BiH nije počinjen genocid, ali da situacija bi se mogla promijeniti ako se zauzme ‘progresivan’ stav koji dopušta ‘lokalni’ genocid.” Takav prijedlog Mahmouda Sherifa Basionija prihvatila je politika zapadnih zemalja i nametnula ga kao temelj za rad Haaškog suda. 

Razlike između britanske i bošnjačko-njemačke rezolucije

Sjeća se pokušaja Velike Britanije da predloži rezoluciju o genocidu iz 2015. pred Vijećem sigurnosti UN-a, što je zaustavio veto Vitalija Čurkina u ime Ruske Federacije. Važne stvari iz britanske rezolucije nisu našle mjesta u tekstu bosansko-njemačke rezolucije, koja je potpuno jednostrana i još pogubnija za odnose u BiH, na Balkanu, u Europi, ali iu cijeli svijet, koji je podijeljen glasovanjem 23. svibnja. U britanskoj rezoluciji je napisano da žrtava ima na svim stranama, da se osuđuju sva kršenja i zloporabe ljudskih prava i sva kršenja međunarodnog humanitarnog prava, da se izražava žaljenje uz žrtve na svim stranama sukoba u BiH, da Potvrđuje se potpora Daytonskom sporazumu i sporazumu o stvaranju Federacije BiH te da se sve strane pozivaju da se striktno pridržavaju svojih obveza koje proizlaze iz tih sporazuma. U rezoluciji od 23. svibnja toga nema, a to pokazuje namjere zagovornika bosansko-njemačke rezolucije. Znači li to onda da predlagači rezolucije i oni koji su glasali “za” poništavaju Daytonski sporazum i sporazum o stvaranju Federacije BiH? Izostavljena je i suštinska važnost pomirenja temeljenog na dijalogu. Ispada da će sve biti nametnuto u svrhu nestabilnosti, nepovjerenja i produbljivanja podjela. Zato je tu Šmit i krnji Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji mu određuje trajanje mandata suprotno Ustavu BiH kao međunarodnom ugovoru, donoseći odluke bez ustavne osnove. 

Namjere neprihvaćenog rješenja

U rezoluciji od 23. svibnja 2024. nekoliko je ključnih točaka koje otkrivaju namjere bošnjačko-njemačkih podnositelja zahtjeva, ali i susponzora. Njemački veleposlanik pri UN-u je kao molitelj rekao ono što nije zapisano u rezoluciji: “Žalimo sve žrtve jednako, kad kažemo sve mislim na sve etničke skupine. To je veliko postignuće međunarodne zajednice”. To je velika laž.

U tekstu se, između ostalog, navodi da Generalna skupština UN-a: “Odlučuje da 11. juli proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, koji će se obilježavati svake godine; Bezrezervno osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenica kao povijesni događaj i poziva zemlje članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući kroz svoje obrazovne sustave, razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, kako bi se spriječilo negiranje i iskrivljavanje činjenica, te pojava genocida u budućnost; poziva sve države članice, organizacije sustava Ujedinjenih naroda, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne sudionike da obilježe Međunarodni dan, uključujući posebne komemoracije i aktivnosti za obilježavanje i odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici 1995., kao i odgovarajuće aktivnosti obrazovanja i podizanja javne svijesti.”

Namjera je da se manjkave i jednostrane presude Haaškog suda proglase “povijesnim događajem” i “sačuvaju utvrđene činjenice” kako bi se takva “istina” zacementirala i spriječila bilo kakva znanstvena i povijesna istraživanja. Osim toga, takva bi se “istina” ugradila u obrazovne sustave razvojem odgovarajućih programa u svim državama članicama UN-a. Sve im to nije dovoljno, pa pozivaju cijeli svijet, sve organizacije i sudionike svake godine na obilježavanje “genocida u Srebrenici”. Podrazumijeva se da bi tada “srpski zločinci” bili označeni kao najveće zlo od postanka svijeta, koje nadilazi stvarne genocide koje Nijemci kontinuirano čine više od stoljeća, počevši od Namibije i Prvog i Drugog svjetskog rata. , zatim kolonijalni bijeli Amerikanci, Englezi, Belgijanci, Nizozemci, Talijani, NDH, svi bez osude u obrazovnim sustavima svijeta. Za njih je pojam “nacisti, fašisti, ustaše, kolonijalne snage i zločinci u građanskom ratu u BiH Srbi, kako su Muslimani-Bošnjaci ispisali na ploči na ulazu u sarajevsku Vijećnicu s natpisom: ‘Ovdje su srpski zločinci…'”.

Sramotna rezolucija o navodnom genocidu u Srebrenici poručuje svima kako je lako započeti ratove, a kako je teško nakon njih doći do pomirenja. Pogotovo kada su snage koje su dovele do sukoba, održavale ga i raspirivale još uvijek aktivne. Kako tada tako i danas.

Milorad Dodik l Glas Srpske