Kristofor se sa svojim bratom Bartolomeom dopisivao na nekom nepoznatom jeziku, a svi su tada znali talijanski; to je dakle mogao biti samo hrvatski. I pisao je nekim nerazumljivim pismom. To je mogla biti samo glagoljica
Slika: J. María Obregón, Inspiracija Kristofora Kolumba, 1856. / Izvor: Wikimedia commons
Danas gotovo nitko, osim dakako Talijana, i ne sumnja da je Marko Polo bio naš čovjek, s Korčule. Njegova obitelj bila je podrijetlom iz Drniša. Došavši na Korčulu promijenila je svoje prezime Pilić (što znači pilić – malo pile) u Polo (tal. pollo), pa o mjestu njegova rođenja: Venecija ili Korčula, dvoji čak i glasovita Talijanska enciklopedija. Međutim reći nekomu da je Kristofor Kolumbo bio Hrvat izazvalo bi potpunu nevjericu i odmahivanje rukom. Prema mnogim indicijama čini se da je to ipak tako!
U Kolumbovu životu postoje mnoge nejasnoće, što otvara prostor za mnoga nagađanja i teze, ali i za ozbiljna istraživanja iz kojih proistječu dokazi u prilog tvrdnji da je on naše gore list, da su mu u našem tlu korijeni. Smatra se da je Kolumbo rođen u Genovi 1541, da mu je otac bio obrtnik (tkalac), ali Kristoforu je bilo suđeno otkrivati nove svjetove, „misliti u tangentama“, kako to vidi Miroslav Krleža. Majka mu je bila seljanka po imenu Suzana (Susanne). Neko vrijeme živio je u Portugalu (Madeira), a zatim je otišao u Španjolsku. Ne postoje nikakvi dokumenti o njegovu rođenju. Ni njegov sin Fernando nije znao odakle mu je otac. Na pitanje odakle potječe, sam Kolumbo uvijek je odgovarao: „Dolazim s dvorova Njihovih Visosti.“ Nakon njegove smrti nitko iz Genove nije se javio kao njegov nasljednik. U španjolskim dokumentima on je Kristofor Colon, extranjero (stranac). Nije znao dobro španjolski.
S obzirom na prezime Colombo, čini se da se porodica izvorno zvala Kolumbić i bila nižeg plemićkog roda, s grbom na kojem je golub (colombo). Bili su negdje iz zaleđa Zadra, koje su Talijani zvali terra rossa (španj. rúbea) – crvena zemlja, zbog velikih zaliha boksita. Tako se i potpisivao: „Colombo di terra rúbea“. Obitelj je zatim preselila na Hvar, u Svetu Nedilju, pa je Kolumbo jedan od prvih otoka koji je otkrio nazvao: San Domingo. Njegov biograf Las Casas navodi da se Kristofor sa svojim bratom Bartolomeom dopisivao na nekom nepoznatom jeziku, a svi su tada znali talijanski; to je dakle mogao biti samo hrvatski. I pisao je nekim nerazumljivim pismom. To je mogla biti samo glagoljica.
Za Novi svijet Kolumbo je doznao od pomoraca s broda Atlante što su ga, na putu za Englesku, vjetrovi bili tamo otpuhali. U Madeiri kapetan toga broda, Alonso Sánchez, dao je Kolumbu svoje zemljovide Novog svijeta. A možda mu ih je Kolumbo i ukrao. Priču kapetana Sáncheza ispričao je fra Juanu Perezu, ispovjedniku kraljice Isabele, koja je prihvatila njegovu zamisao da putujući na zapad stigne na istok do Indije i Kine. U Palosu, gdje su živjeli mnogi Dubrovčani, upoznao je braću Pizon, pomorce i trgovce. Oni su postali kapetani njegovih brodova. Martin Pizon broda Pinta, a Vincent broda Niña. Kolumbo je upravljao najvećim – brodom Santa Maria. Pinta i Niña bile su brže od Santa Marije. S Pinte su prvi ugledali Novi svijet: otok San Salvador i Hispañolu. Kolumbo je poslije – to je još jedan dokaz da je naš – sve to pripisao sebi, kao i nagradu.
Kada je Santa Maria nastradala, Kolumbo je dio posade ostavio u Novom svijetu, u naselju Navidad (Božić), a na Niñi, u pratnji Pinte, vratio se u Španjolsku. Na tim brodovima bilo je više naših ljudi, poglavito Dubrovčana, o čemu dubrovački biskup izvješćuje papu Aleksandra VI. Borgiu. Bili su to: Fernandes (Ferdo) Martolosić, kormilar; Jose (Ivan) Vesanović, mornar, Antun Kalabrez i Ivan Mavra, koji je sudjelovao i na prvoj Magellanovoj plovidbi oko svijeta; Martin i Petar (Pedro) de Araguis, dakle: Raguseo, tj. Dubrovčanin; Martin Jurjević iz Šibenika i drugi.
Kolumbo je vjerojatno bio i u Dubrovniku. Štovao je svetoga Vlaha (Blaža) jer je mnoga mjesta u Novom svijetu nazvao njegovim imenom: Golfo di San Blas, Peninsula di San Blas, Rio di San Blas, Archipelago di San Blas… Dubrovnik i Španjolska održavali su tijesne međudržavne veze. Naš glasoviti Benedikt Kotrulj(ević) bio je ministar Alfonsa V. u Napulju, Miho Pracat prijatelj je bio kralja Karla V, Ivan Ohmučević bio je admiral u španjolskom kraljevstvu Napulja, njegov sin, također admiral, bio je odlikovan najvišim odličjem viteza Reda Santiago. U španjolskoj Nepobjedivoj armadi od 130 velikih brodova bilo je 26 dubrovačkih. U borbi s Englezima, nevremenom i vještim Francisom Drakeom Dubrovnik je izgubio deset od njih. Unatoč postojećim tezama da je Kolumbo Talijan, Španjolac, Portugalac, Francuz, Poljak, Grk, Židov, pa čak i Turčin, na temelju navedenih činjenica, koje nisam izmislio, možemo (gotovo) pouzdano tvrditi: Kolumbo je – Hrvat.
Možda je o tome nešto znao i Palmotić, koji u svom spjevu Kolumbo piše: „Zemlje ispanske i latinske / vitezi su ovdi izbrani, / i države cvijet slovinske, / slavni u svemu Dubrovčani.“ Možda nikada nećemo moći dokazati da je Kristofor Kolumbo naš, ali možemo, onako kako piše Krleža, zamišljati kako „na kljunu lađe vidi se golema, dominantna, smiona, i prkosna pojava admirala“, a njega kao da čujemo kako govori, onako kako Slamnig piše: „Kakva bi bila sreća da naiđem na kakav otočić (…) / da kažem: nisam pogriješio, nisam bar sasvim.“
Izvor: Vijenac, br. 772 – 12. listopada 2023.
wpDiscuz
