Imao je samo devet godina kada su njegovu obiteljsku kuću napali srebrenički Muslimani.
U brutalnom masakru vojnika Nasera Orića ubijeni su njegov otac i stariji brat, koji je imao 17 godina. Ostao je živ s 30 šrapnela u tijelu i odveden u logor, gdje je trpio svakodnevno nasilje.
Brano Vučetić u svojoj je bolnoj ispovijesti ispričao što su on i cijeli srpski narod preživjeli na srebreničkom području u ratnim godinama.
“Ova tragedija u mom životu dogodila se na početku rata 1992. godine. Imao sam samo 9 godina kada sam izgubio majku koja je bila u posjeti mojoj baki koja je bila u selu udaljenom samo 7 kilometara od našeg. U kombiju u kojem je išla, bilo je 15 civila. Napravljena je zasjeda u kojoj su ubili 8 civila, među njima i moju majku. Bilo je to 16. rujna 1992. godine”, započinje Vučetić svoju bolnu ispovijest.
Međutim, ova strašna tragedija nije bila kraj njegove patnje. To je bio samo početak.
Nakon samo tri mjeseca, 15. prosinca iste godine, jučerašnji susjedi, a sada i krvnici Nasera Orića ubijaju njegova oca Radovana i brata Milenka, koji je imao samo 17 godina.
“Tada sam imao 9 godina i išao sam u osnovnu školu gdje me brat stalno prebacivao brodom. U mom selu bilo je pretežno srpsko stanovništvo, a vojnici Nasera Orića okruživali su nas sa svih strana. Moj brat u vrijeme kada je ubijen, nije imao oružje, niti je bio legitimna vojna meta”, rekao je Vučetić.
Vučetić je ispričao kakva je čuda i u kojim mukama uspio ostati živ.
“Moj brat je shvatio da tog dana nije bilo klasičnog napada kao prije i uspio me prebaciti u dvorište susjedne kuće. U toj kući su bili moj susjed s mojom kćeri i beba od 7 mjeseci i njezina majka. Kada su pobili sve u dvorištima, onda su opkolili našu kuću i pozvali nas da se predamo. Kad smo se oglušili na njihovu zapovijed, jedan od vojnika zaprijetio je riječima “da će nas četnici uhvatiti i da će nas zaklati, zapaliti žive i nabiti na ražnjić”. Djeca su vrištala, a mi smo ušli u jednu sobu i spakirali stvari za bebu, nadajući se da ćemo izaći bez ikakvih posljedica. Nažalost, jedan od vojnika je bacio bombu na kuću. Ta bomba je eksplodirala, ja i moja susjeda Mira Filipović smo ranjeni. Uspjeli smo doći do tavana i pokušati se sakriti od hordi Nasera Orića koji nas je htio ubiti”, rekao je Vučetić i dodao:
“Kad su mislili da u kući nema nikoga, vojnici su otišli gore i pronašli nas. Nisam mogao sići sam, ali jedan od vojnika me spustio i bacio na krevet. Vezali su nas, a beba i mala Olivera su plakale. Jedan od vojnika je naoštrio nož ispred nas i rekao da će prvo poklati djecu, a onda i ostale. Jedina sreća u nesreći je što je jedan od vojnika bio školski kolega susjede Mire, koji nam je naredio da budemo odvezani”, rekao je Vučetić.
Prisjeća se kakav je užas pronašao kad su izašli iz kuće i kada je vidio svog mrtvog brata.
“Vidio sam brata naslonjenog na ogradu i bilo mi je vrlo teško. Krenuo sam prema njemu, ali vojnik me bacio preko ramena. Smjestili su nas u kuću, gdje smo čekali da se tama prenese u dio Srebrenice koji kontroliraju muslimani”, kazao je Vučetić.
Vučetić je rekao da je nakon svega bio toliko teško ranjen, bez ikakve liječničke pomoći, poslan u zatočeništvo gdje je proveo više od 50 dana sa svakodnevnim mučenjem.
Na kraju je razmijenjen i još uvijek živi u Srebrenici, a tjeskobnog srca, nemirnog duha i uskih prsa čeka hoće li onima koji su ga sve ubili rezolucijom o Srebrenici biti odobrena amnestija, a onaj koji je sve izgubio bit će okarakteriziran kao genocidan.