PRINCEZE CVIJETINA MIJATOVIĆA: Nikad nije otkriveno kako su mu umrle kćeri

PRIVATNI životi Mire i Maje Mijatović, kćeri predsjednika Jugoslavije Cvijetina Mijatovića, bili su strogo čuvana tajna, a kasnije su se i njihove smrti pretvorile u nikad riješeni misterij. Djevojke su umrle 1991. godine u razmaku od samo nekoliko mjeseci.

Mira je bila članica grupe VIA talas, a njezina mlađa sestra Maja ambiciozna studentica glume u Sarajevu. Prema jednoj verziji priče, njihova smrt bila je posljedica zaraze HIV-om, dok su drugi tvrdili da im je presudila upotreba narkotika.

Mira, punim imenom Mirjana, rođena je u Ljubljani 1961. godine. Njena majka bila je kazališna glumica Sibina, a poginula je u prometnoj nesreći 1970. Maja je rođena 1966. godine.

Nakon smrti njihove majke Mijatović se ponovno oženio još jednom glumicom, divom Mirom Stupicom. Predsjednikom Jugoslavije postao je 15. svibnja 1980., a nakon toga s obitelji se preselio na Dedinje.

Njihovi suvremenici djevojke su opisivali kao lijepe, nasmijane, društvene i fatalne. Uvijek su bile spremne za zabavu, a najčešće ih se moglo vidjeti sa zlatnom mladeži i u umjetničkim krugovima tog doba. Spominju se imena Milana Mladenovića iz EKV-a, Margite Stefanović Magi, pjevačice Bebi Dol i drugih.

Mira je 1981. godine s Bojanom Pečarom osnovala bend VIA Talas, s kojim je 1983. godine snimila album “Perfektan dan za banana ribe”, a najpoznatija pjesma s albuma bila je “Sama” koja je postala nacionalni hit, između ostalog i zato što je bila dio glazbene podloge za film “Šećerna vodica” sa Sonjom Savić.

Grupa se brzo raspala, a Mira je nastavila živjeti burnim životom.

“Miru pamtim kao djevojku s izuzetnim osmijehom i mnogo energije. Po obliku glave i po frizuri me podsjećala na Avu Gardner. Znam je iz zdrave faze. Kad je pala na droge, izbjegavala je dolaziti. Čuli smo se telefonom. Nije smjela da me gleda u oči. Maja je bila nepredvidiva djevojka. Mira je bila mirnija. Možda je to njihovo ponašanje bilo programsko, da bi se osvetile ocu. Ne mogu to tvrditi. Djeca 80-ih su programski bila navučena na drogu – ispričao je svojevremeno Petar Peca Popović, poznati novinar i rok kritičar, za portal Presstiž.rs.

O tragediji bivšeg predsjednika Jugoslavije tad se jako malo znalo u javnosti.

“One su bile radoznale gradske djevojke koje su živjele 26 sati dnevno. To je bio problem. Kad je bila bolesna, Mira je izbjegavala da se javlja jer ju je bilo sramota. Ne smijem da pomislim kako izgleda taj prelaz od djevojke oko koje se vrti cijeli svet do djevojke koju svi izbjegavaju. Strašna je pomisao da je uvijek morala imati određenu količinu novca kod sebe da bi kupila drogu. Mislim da ju je pre Maja navukla nego obratno. Maja je bila radoznalija, drčnija. Taj segment su krile od mene jer ih je bilo sramota. Bile su lijepo odgojene i bilo ih je sramota da im vidite slabost. Pobjegle su od nas da ne bismo vidjeli kako se urušavaju. Kad je Mira umrla, nitko nije znao. Saznali smo kasnije, a mnogo kasnije smo saznali da je umrla i Maja. To je bila državna bruka. Da dozvoliš da umru obje kćerke predsjednika države”, pričao je Popović.

Mira Stupica nikada nije javno govorila o tome što se dogodilo s njezinim pokćerkama.

Cvijetin Mijatović (Lopare kod Tuzle, 8. siječnja 1913. – Beograd, studeni 1993.) bosanski Srbin^[1] sudionik Drugog svjetskog rata na strani partizana, društveno-politički djelatnik SRBiH i SFRJ, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije. U razdoblju od 15. svibnja 1980. do 15. svibnja 1981. bio je predsjednik Jugoslavije.

Rođen je 8. siječnja 1913. godine u mjestu Lopare kod Tuzle. Potječe iz siromašne obitelji, njegov otac Ilija bio je seoski obrtnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Tuzli. Godine 1932. upisao je Filozofski fakultet u Beogradu. Omladinskom pokretu pristupio je još u višim razredima gimnazije u Tuzli. Po dolasku na beogradsko sveučilište uključio se u redove studentske mladeži i intenzivno sudjelovao u svim njenim akcijama i prosvjedima. Član KPJ je od 1934. godine, a od 1934. do 1936. bio je član Univerzitetskog komiteta KPJ. Zbog komunističke djelatnosti hitan je i osuđivan, a 1935. godine bio je u koncentracijskom logoru u Višegradu. Godine 1936. postao je instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1938. je upućen u Bosnu raditi na stvaranju novih partijskih organizacija. Po povratku iz Bosne, 1939. godine, postao je član Mesnog komiteta KPJ za Beograd. Godine 1940. ponovno je poslan u Bosnu, gdje je u Tuzli i okolini, radio na stvaranju i jačanju partijskih organizacija. Poslije Travanjskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine, Cvijetin je aktivno radio na organiziranju i pripremanju ustanka. Najveći dio rata proveo je u istočnoj Bosni, na raznim rukovodećim vojnim i političkim dužnostima. Lipnja 1941. godine postao je politički komesar Štaba partizanskih odreda za Tuzlansku oblast. Kasnije je obavljao dužnost političkog komesara Birčanskog partizanskog odreda, člana Operativnog štaba za istočnu Bosnu, političkog komesara Šeste istočno-bosanske udarne brigade i dr. Od lipnja 1943. godine bio je sekretar Oblasnog komiteta KPJ i sekretar Oblanog komiteta Narodnooslobodilačkog fronta za Istočnu Bosnu. Bio je član ZAVNOBiH-a i član AVNOJ-a (od drugog zasjedanja u Jajcu, studenog 1943. godine).

Nakon rata, obavljao je mnoge odgovorne državne i partijske funkcije:

• ministar u Vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, od 1945. do 1958. godine
• direktor lista „Komunist“, organa Saveza komunista Jugoslavije, od 1958. do 1961. godine
• veleposlanik Jugoslavije u Sovjetskom Savezu, od 1961. do 1965. godine
• predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, od 1965. do 1969. godine
• član Predsjedništva SFRJ od 1974. godine, a od 15. svibnja 1980. do 15. svibnja 1981. godine i predsjednik Predsjedništva SFRJ.

Biran je za člana Centralnog komiteta SK Jugoslavije, na Petom, Šestom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ. Od Osmog kongresa, 1964. godine, bio je član Izvršnog komiteta CK SKJ, a od listopada 1966. godine i član Predsjedništva CK SKJ. Bio je član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, a od 1965. do 1969. i njegov predsjednik. Bio je član Saveznog odbora SSRN Jugoslavije, član Centralnog odbora SSRN Bosne i Hercegovine i član Savjeta federacije. Za narodnog poslanika republičke skupštine Bosne i Hercegovine i Savezne skupštine Jugoslavije, biran je u više saziva.