Poruke vodećih zastupnika Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine nedavno upućene američkim i europskim kolegama izazvale su histeriju u federalnom Sarajevu.
Zabluda moći
Gotovo da nema muslimana u BiH koji ne misli da bi Republika Srpska bila vojno poražena da Amerikanci 1995. godine nisu “zaustavili 5. korpus pred Banja Lukom”. Činjenice i ratni dnevnici govore drugačije.
Operacija “Tekbir” tzv. Armija RBiH, 15.6-31.7.1995. godine, izvedene uz pomoć NATO-a u cilju proboja položaja VRS-a na sarajevskom bojištu, doživjele su pravi debakl i koštale ih gotovo tisuću života.
Istovremeno, tzv Armija RBiH izgubila je Srebrenicu i Žepu.
Tada je Republika Srpska značajno prelazila 70 posto teritorija prijeratne BiH. Za kontaktnu skupinu to je značilo nastavak rata i još udaljenij mir.
U Ženevi 08.09.1995. Srbima je ponuđeno priznanje Republike Srpske, ali po teritorijalnom principu 51/49 posto u korist FBiH. Nakon dogovora veliki igrači su preuzeli upravljanje terenom kako bi stanje doveli u dogovoreni omjer. Najprije je krenula akcija “Maestral”, od 8. do 17. rujna 1995. godine, koja je gotovo dosegla cilj. Mirotvorci su bili toliko zadovoljni rezultatom da su 26. rujna 1995. bili u New Yorku. od razgovora o granicama do dogovaranja prvih demokratskih izbora?! Gledajući svoje, ne samo američke poslove, Hrvati i Srbi, svaki za sebe, imali su i svoje planove za izgled teritorija. Uslijedila je protuofenziva VRS, a potom i akcija “Južni potez”, od 8. do 11. listopada 1995. godine. godine.
Srbi su u Dayton išli s kompaktnim teritorijem od Krupe na Uni do Drine i nadom da će zbog postotka od 49 posto zadržati Brčko i dodati mu Goražde, a Hrvati s teritorijem koji ima izravnu vezu s Kninom. u Jajce i srednju Bosnu… Ipak, dogovor gospodara, Amerikanci su vratili Mrkonjić Grad i okolicu Republici Srpskoj, Brčko je išlo na arbitražu, a o Goraždu nema ni govora. Bosna i Hercegovina se našla na dva raskrižja – Brčkog i Mrkonjić Grada, čime su presječene sve vitalne komunikacije između nacionalno jedinstvenog teritorija, a Milošević se odrekao i polovice branjenog srpskog Sarajeva.
Gdje je, dakle, važna uloga tzv Armije RBiH, osim za zločine mudžahedina u Voži i one za koje se sudi Atifu Dudakoviću?! Neki to najavljuju u tzv druga polovica? Kad god to čujem sjetim se one “filmske” poruke iz filma “Ničija zemlja”. Vojnik tzv Armija RBiH ostaje ležati na mini i ako se pomakne odleti u zrak. Priznaćete, nije baš optimistična “oscarovska” poruka zagovornicima “drugog poluvremena”.
Zabluda o značaju
Ako Europljani pred nečim zaziru, onda je to priča o Bošnjacima kao “bijelim europskim muslimanima”. Svjedočio sam tome mnogo puta na raznim europskim adresama. Europljani su ovu priču mogli šutke trpjeti sve dok, kao “planetarni” čimbenik, na konferenciji Islamskog foruma Europe u Londonu 2005. godine bivši reis Mustafa Cerić nije preuranjeno zakukurikao objavom “Deklaracije europskih muslimana”. Svi zaduženi za sigurnost EU deklaraciju su shvatili kao poruku da mir u Europi ovisi o muslimanima, a da su Cerićeva jamstva ništa drugo nego poruka da stvari mogu ići drugačije.
Dakle, jasna slika odvojenosti muslimana od europskih vrijednosti, interesa, identiteta i struktura. Teroristički napadi islamista u europskim prijestolnicama učvrstili su takav stav. Srpski parlamentarci u Bosni i Hercegovini svojim nedavnim porukama američkim i europskim kolegama nisu otvorili toplu vodu oko radikalnog islamskog ponašanja, ali Amerikanci i Europljani to odavno znaju. Mnogi smatraju da je to glavni razlog zašto se Srbima ne daje podrška za neovisnu Republiku Srpsku, a Hrvatima za treći entitet. Za njih je Daytonska BiH sustav kontrole i kad god Srbi ili Hrvati pokušaju pobjeći od neželjene uloge kontrolora, dožive da budu disciplinovani i vraćeni na posao koji su namjeravali.
Gradeći ideju Bosne i Hercegovine u avnojevskim granicama, muslimani zapravo grade vlastitu tamnicu. Upravljanje procesima u Bosni i Hercegovini kroz “Jedan glas iz Republike Srpske” (2011/13) i zadovoljstvo Europljana i Amerikanaca tim konceptom trebao bi biti dovoljan razlog da svatko pametan u federalnom Sarajevu shvati kakva su pravila Igra jesu i za dugoročnu realizaciju europskog plana dopušta samo dvije opcije – Bošnjake koji su, kao i Albanci, deislamizirani ili Muslimane inkorporirane u Srbe i Hrvate. Naravno, nije namjerno da je Borislav bio predsjedatelj Predsjedništva BiH kada je Europsko vijeće odobrilo status potencijalnog kandidata BiH (2003.), da je Nikola potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (2008.), da je Dragan podnio zahtjev za bh. članstvo u EU (2016.) i odgovora na EU upitnik (2018.), da je Milorad dostavio dodatne odgovore na EU upitnik (2019.), da je Europska komisija poslala pozitivno mišljenje na odgovore Miloradu (2019.) te da je na kraja BiH dobila je službeni status kandidata za vrijeme predsjedništva Željke (2022.).
Spletom okolnosti tu se moglo naći i muslimansko ime, ali nije. Ožujak je 2024. godine kada će predsjedničku dužnost preuzeti Denis Bećirović, francuskog imena i bliskoistočnog prezimena, pa ćemo vidjeti hoće li mu biti ukazana takva čast. Osim toga, sve dosadašnje reforme smanjile su bošnjačku samostalnost, a Srbima i Hrvatima dale dvostruko zapovjedništvo u Bosni i Hercegovini. Koliki je autoritet bošnjačkih kadrova u ovom procesu najbolje govori nedavna činjenica da se EU, čak ni sadašnja struktura koja joj se potpuno prepustila, nije učinila iskorak na tom putu. Ukrajina i Moldavija ne znaju gdje su im granice, a dobile su pregovore, a Srbija, koja ima problem sa separatistima, već je zatvorila nekoliko poglavlja. Ministar Konaković kaže da je to zbog ruskog utjecaja u BiH preko Republike Srpske? Pa je li ruski utjecaj manji u Ukrajini, Moldaviji ili Srbiji?!
Zabluda o Srbima i Daytonu
Srbi su jedini za koje se sa sigurnošću može reći da ne mrze muslimane. Srbe su kao djecu učili da su im muslimani rođaci čiji su preci morali prihvatiti islam kao vjeru Osmanlija da bi preživjeli. Muslimani u Bosni i Hercegovini nisu predmet srpske mržnje, ali su srpski zid plača pred kojim stoljećima stoje i tuguju jer im je ropstvo stvorilo narodno razočaranje koje će iskoristiti svaki naredni okupator. Sve što Srbi danas rade je u cilju nalaženja zajedničkog jezika sa muslimanima i postizanja trajnog mira.
Dejtonski mirovni sporazum je jedini dokument koji su Srbi i Bošnjaci zajedno potpisali do sada i ludo je odustati od njega prije nego se donese bolje rješenje. Izjave o mirovnom sporazumu kao o luđačkoj košulji najbolje govore o njihovim autorima. Luđaku svaka košulja smeta, ali jedina mu istinski koristi i pomaže u njegovom ludilu je ona koja ga sprječava da naudi sebi ili drugima. Nije legitimno zahtijevati da se takva košulja skine, ako je jedina svrha njenog uklanjanja oslobađanje ruku za nanošenje zla. Ne može se rušiti Daytonski sporazum da bi se nastavilo sa zločinačkom i antimirovnom politikom unitarne BiH koja je bila uzrok rata i koja je u Daytonu delegitimirana. Takvi zahtjevi stalni su uzrok svih problema, a ne reakcija na njih koja dolazi od strane Srba ili Hrvata. Na kraju krajeva, čak i da smo naivno mislili da su se odnosi popravili nakon Daytona, razuvjerili bi nas dosadašnje zlouporabe Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te sadašnji odnosi s uzurpatorom Kristijanom Šmitom i političkim procesima u Suda BiH protiv predsjednika Srpske. O pokušaju otimanja teritorija i imovine da i ne govorimo.
Pogovor
Te zablude ne mogu otkloniti ni Srbi ni Hrvati. Nema tog povjerenja. Ali sudbina je i jednih i drugih da čekaju Muslimane ili Bošnjake s onu stranu mosta mirne budućnosti, kad jednom naiđu ili naiđu na put do njega.
Ognjen Tadić