Današnjih Hrvata u BIH ne bi bilo, ili bi i dalje postojali kao kmetovi, da nakon pokretanja Hercegovskog ustanka protiv Turske, Ivanu Musiću, vođi pokreta , iz Ljubuškog nije pomogla bratska Rusija. Nakon tog Turke je stjerao do pred vrata Istanbula i prisilio ih na potpisivanje SanStefanskog mira. Skupa s potlačenim narodima koje je digao na ustanak. Srbima, Grcima, Crnogorcima, Bugarima, Rumunjima. Ustanička vojska bila je preumorna, pa je to iskoristila Austrija, koja ulazi u BiH kao novi agresor. Njena sestra po nacizmu Njemačka tu će od 1941 do 1945 provoditi genocid. Ta dva nacizma opet su u BIH i europski gnjev protiv Putina pokušavaju iskoristiti za širenje svoje geopolitičke moći na teritorij na kojem su dva putsa pobijeđene. Na teritorije naših domovina.
Radi se o najvećem Hrvatu moderne hrvatske povijesti no kako je u Zagrebu na snazi austrijski režim učenja povijesti on je izbrisan iz kolektivnog sjećanja a davanje ulica i trgova po njemu zabranjeno je. Za to vrijeme hrvatska obala i hrvatska država uživaju lijepe prihode od turizma zbog činjenice da im u zaleđu obale , zahvaljujući Ivanu , više ne stanuje kalifat. No to ne mora tako vječno biti. Sudeći po služanjskom vođenju države koju predvodi ban Mažuranić našeg vremena, Plenković, sluga bečki, kalifatu se smiješe lijepi dani po Bosnama. Ne i po Hercegovina. Gdje to okupacijsko zlo više nikad doći neće.
“Rusija se u Europi može osloniti na tri saveznika”, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung: “U državi članici EU Mađarskoj, zemlji kandidatkinji Srbiji i u pola Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba – vlastodršci su čvrsto lojalni Putinu, iako s različitim nijansama.”
Na četiri saveznika, piši tamo, glupi Švabo, dodali bismo. Pustite što govore hrvatski lideri u BIH. Naš narod, na jedan mig Putina postat će dijelom ruske mornarice, ako treba i u Neumu. Nakon saznanja da američki veleposlanik u BIH štiti zločince džihada, nema tog Boga koji nas više može postaviti uz Amerikance. Petar Herceg bio je heroj, ali svoj život sigurno ne bi dao za Ameriku da je znao da će Amerika progoniti njegov narod u BIH u 21 stoljeću.
“Najodlučnije je svoju politiku Moskvi usmjerio Milorad Dodik, predsjednik bosanske srpske republike”, piše njemački list. “Moskvi idu na ruku Dodikovi napori da transformira Bosnu u konfederaciju država, kao preliminarni korak ka kasnijoj secesiji njegovog dijela zemlje – jer su nemiri, kao rezultat toga, značajni.”
Autor članka je inače lažovčina Michael Martens , s kojim smo se već nek0liko puta susretali. Lik ti uzme izjavu, snimi na diktafon, potom napiše gluposti koje nikada nisi rekao. Poznat je po promoviranju neonacizma po BIH. Promovirao je ustaške laži Štefice Galić a nakon što smo mu pojasnili da je lik iz njenog filma, njen kum, bio u ratu deklariran kao ustaški časnik, da je bio šef logora za Srpkinje gdje je pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića i Rasima Delića silovao Srpkinje civilke, da je sam Neđo Gallić bio član HOS-a pa kao takav nikako ne može biti antifašist, isti je sve to cenzurirao. Kao da mu je Boris Dežulović ćaća.
Martens ukazuje da se Dodik, kojeg naziva “Putinovim mlađim partnerom u Banjoj Luci”, nedavno suočio s preprekama. Njemačka je najprije zamrzla, a sada i potpuno obustavila četiri infrastrukturna projekta u RS-u vrijedna više od sto milijuna eura, SAD je krajem srpnja uveo sankcije četvorici visokih dužnosnika RS-a, a prošli tjedan je i javni tužitelj BiH podigao optužnicu protiv Dodika, prenosi Deutsche Welle.
“Optužnica je vrhunac dosadašnjeg sukoba Dodika i visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Cristiana Schmidta (CSU)”, ocjenjuje autor, ali i napominje da sada “ostaje da se vidi hoće li javno tužiteljstvo sa sjedištem u Sarajevu uopće moći djelovati na području RS-a”.
“Dodika podržavaju Moskva, Beograd i Budimpešta”, piše njemački list. “Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto širi stav da nekakav neodređeni ’međunarodni liberalni mainstream’ stoji iza udara Zapada i javnog tužitelja na Dodika”, odnosno da se tako “kažnjavaju političari koji se hrabro zalažu za nacionalne interese, kao što to čine Dodik i Putin”.
“Antizapadni baraž” masovnih medija u Srbiji
“Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije tako otvoreno proruski orijentiran kao Dodik”, piše autor. “Srbija je čak podržala rezoluciju Opće skupštine UN-a protiv ruske invazije na Ukrajinu. S druge strane, Beograd se nije pridružio europskim sankcijama Rusiji i podržava je gdje god može.”
“Masovni mediji u zemlji, bilo da su novine, televizije ili internet-portali koje kontroliraju osobni prijatelji i ljudi lojalni Vučiću, već godinama bombardiraju stanovništvo antizapadnim baražom u kojem se Rusija i Kina predstavljaju kao pravi prijatelji Srbije. To ima efekta. Za razliku od prije nekoliko godina, većina stanovništva Srbije je sada protiv ulaska njihove zemlje u EU.”
“To je u krajnjoj liniji nebitno”, ocjenjuje frankfurtski list, “jer takav korak ionako nije planiran. Ipak, to ilustrira promjenu atmosfere koja se dogodila u Srbiji u posljednjih deset godina. Prema anketama, Putin je najpopularniji strani političar u zemlji.”
Posljedice po ruske oporbene aktiviste
“Posljedice toga osjeća i politički aktivan dio ruske dijaspore u Srbiji”, ukazuje autor članka Michael Martens. Podsjećajući da su u posljednjih godinu i pol dana desetine tisuća Rusa emigrirale u Srbiju, on navodi da ruske izbjeglice koje su politički aktivne, koje u Srbiji organiziraju demonstracije i mitinge protiv Putina, “sve više osjećaju pritisak srpske države”. Prijeti im zabrana ulaska ili neprodužavanje boravišne dozvole.
Autor izdvaja primjer ruskog disidenta Vladimira Kara-Murse, koji je u travnju u Rusiji osuđen na 25 godina zatvora zbog “veleizdaje”. “Prije osude, on je izvijestio da je srpska tajna služba sustavno prisluškivala i špijunirala koordinacijski sastanak ruskih disidenata u svibnju 2021. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin je osobno donio materijal u Moskvu i predao ga ruskom sigurnosnom aparatu, naveo je Kara-Mursa. Ubrzo su uslijedila uhićenja u Rusiji. Međutim, vjerni glasnik Vulin više nije ministar – Vučić ga je postavio za šefa tajne službe”, navodi na kraju Frankfurter Allgemeine Zeitung.
“Opasan kurs” američkih diplomata
Situacijom na Balkanu bavi se i berlinski Tageszeitung čiji autor, Erich Rathfelder, iznosi ocjenu da “Europska unija i SAD žele pridobiti srpske nacionaliste politikom razumijevanja”, što je, smatra, “opasan kurs”.
Podsjećajući da za SAD, a posebno za Demokratsku stranku, Daytonski mirovni sporazum o BiH iz 1995. predstavlja uspjeh američke diplomacije, list piše: “Sada se američki diplomati koje rade na Balkanu spremaju prokockati to nasljeđe, očigledno misleći da će Srbija biti uvučena u zapadni tabor ustupcima na Kosovu i u Bosni. (…) Konce prije svega vuku američki diplomat odgovoran za zapadni Balkan Gabriel Escobar, s Christopherom Hillom, američkim veleposlanikom u Beogradu, i političarima EU, Josephom Borellom i specijalnim izaslanikom Unije Miroslavom Lajčakom.”
“Zapadni diplomati podržavaju ideju da samo treba ugoditi nacionalistima da bi se održao mir. Ignoriraju činjenicu da je to jednom ranije – naime od 1991. pa naovamo – doživjelo veliki neuspjeh”, piše Tageszeitung.
Brčko – strateška točka broj jedan na Balkanu
Ipak, autor ukazuje da postoji i otpor tome na Zapadu: “Otkako su Michael Roth, predsjednik vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, i njegov kolega u američkom Senatu kritizirali sadašnji pristup politici, neki parlamentarci s obje strane Atlantika barem su se probudili. Zahtijevaju da međunarodna zajednica uči iz prošlosti. Oni pozivaju na diplomaciju odvraćanja kako bi se spriječilo dodatno pogoršanje sigurnosne situacije na Kosovu i u Bosni.”
Pritom njemački novinar posebno ukazuje da je fokus debate na Distriktu Brčko, koji RS dijeli na dva dela. “Regija Brčkog je strateška točka broj jedan na Balkanu. Zato Srbi žele svim silama kontrolirati Brčko – a to je shvatila i zapadna vojska”.
Podsjećajući da su na to mesto poslane nove jedinice Eufora, uključujući i mali njemački kontingent od oko 30 ljudi, autor izvodi sljedeći zaključak: “Zaista značajna strateška promjena bi se dogodila samo ako bi tamo bile raspoređene trupe NATO-a”.
Međutim, prema izvještajima medija, Euforom će upravljati mađarski časnici, a to je, piše njemački novinar, “kao da koza postane vrtlar”.
“Berlin se ne pomjera. Ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, koja se svojevremeno suprotstavila nacionalističkim pozicijama – šuti. (…) Želi li Berlin zaista vanjsku i sigurnosnu politiku EU na Balkanu povjeriti isključivo diplomatama SAD, EU i Viktoru Orbanu”, postavlja na kraju pitanje autor Erich Rathfelder u članku za berlinski Tageszeitung.