U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve.
U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora.
Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.
Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.
Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.
U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije.
Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom.
Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi.
Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a.
O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa.
Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obaviješteni o njihovom dolasku.
Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak.
Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja.
Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena.
Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.
Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara.
Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga.
Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita.
Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve.
Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara).
(Zanimljivo prisutnost vojnika iz RH dok HVO ratuje protiv Srba, nikada za Tribunal nije bila dio “UZP-a” iako su i Srbi matični narod naše domovine BIH)
Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine.
Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.
Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti.
HVO, po naređenju Slobodana Praljka, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata.
U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Kako patetično to izgleda danas dok gledamo masovni delirij Istočnog Mostara u trenutku izricanja presude Praljku.
Praljkovo tjeranje Srba i osiguranje Istočnog Mostara eskluzivno za Bošnjake, nastavlja se prema Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja Mostara.
Tijekom dana oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave.
HVO zadržava Merdžan glavu, ali ipak ne kreće prema Nevesinju, čije bi zauzimanje značilo potpuno otklanjanje opasnosti po Mostar i početak potiskivanja razbijenih Srba sve do rijeke Drine.
Odbijen je konačni srpski protuudar i zaustavljen pokušaj ponovnog srpskog zauzimanja Merdžan glave.
Rezultat operacije
Praljkove postrojbe HVO-a i HV-a operacijom Lipanjske zore postale su heroji Bošnjaka. Oslobodile su dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.
Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. (Opet smo malo patetični)
Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini ako prihvatimo istinu da na Pologu JNA nikada nije zaustavljena niti poražena.
Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.
U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove.
Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja.
Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo.
Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani).
Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HV-a i policije te samog stanovništva. A važno je napomneti i da su Bošnjaci tada bili uz HVO i HV te da HOS nije radio kontraobavještajne udbaške aktivnosti. Jer pobogu ćeralo se Srbe.
Ako uz sve ovo dodamo Praljkovu ulogu u deblokadi humanitarnog bošnjačkog konvoja u Čitluku, kojeg su zaustavile žene Hrvata Srednje Bosne u ljeto 1993.
Ako dodamo činjenicu da je bio oženjen Bošnjakinjom, dakle bošnjački zet,
ako dodamo činjenicu da su mu i u kući i u vikendici živjeli tijekom rata bošnjačke izbjeglice,
ako dodamo činjenicu da je u Žepču naredio da se jedan helikopter HVO-a uputi u Split u preveze tamo bošnjačku trudnicu koja je bila spriječena obaviti normalan porod u bolnici, i bila je u teškom stanju
ako konačno pridodamo do sada i Haagu nepoznat detalj: Tuta ruši Stari Most iz osvete Praljku a njega tjera isti dan iz Mostar s porukom Šušku “Vodi ovo Titono govedo odavde”,
jasno je tko je imao stvarnu vlast nad zločinima u Mostaru.
Isto tako ne zaboravimo da je Praljak zatvorio logor Dretelj 1. koji je bio pod upravom HOS/Armija BIH te tako spriječio kuma Štefice Galić i jarana Borisa Dežulovića, da dalje siluje zatočenice.
Radi se ratnom zločincu u bijegu,. Miroslavu Hrstiću.
Doista Bošnjaci što čekate?
Prvih 200 koji potpišu peticiju za rehabilitacijom Slobodana Praljka imaju od Poskok plaćen 7-dnevni apartman u Makarskoj i Podgori, u hotelima Soline i Bigeste. Puni pansion.
Program je financiran preko Norveške i Saudijske ambasade kroz projekt “Pozitivna sjećanja”
wpDiscuz
