– Ovo smo napisali zato, da se danas, sutra znade istina zašto smo postali revolucionari i ubojice i zašto smo sada u tuđini. Plovdiv 16. svibanj 1930. – glasi posljednja rečenica u memoarima Mije Babića i Zvonimira Pospišila, dosad nepoznatog povijesnog izvora o počecima ustaškog pokreta u kojemu opisuju svoja sjećanja na političke i društvene događaje te njihovo vlastito djelovanje u drugoj polovici 20-ih godina 20. stoljeća u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koji su obradili Goran Miljan i Ivica Šute u knjizi “Revolucionari i ubojice: Iz povijesti hrvatske nacionalističke emigracije u međuraću”, u izdanju Srednje Europe.
“Revolucionari i ubojice” je priča o dvojici terorista, ispričana iz njihove perspektive. Prvi dio odnosi se na prijepis zapisnika koji je najvjerojatnije nastao u Italiji, kasnije pretipkan, a u kojemu Babić i Pospišil talijanskom istražitelju daju izjavu oko ubojstva Tonija Schlegela, dok je drugi dio napisan u svibnju 1930. godine u bugarskome Plovdivu nakon što su tamo prebačeni brodom iz Italije uz pomoć Ante Pavelića i talijanskih vlasti. Iako su ga potpisali obojica, i Mijo Babić i Zvonimir Pospišil, iz teksta naslovljenog “Zašto sam danas u tuđini” vidljivo je da je autor Mijo Babić.
Zašto sam danas u tuđini
Dok je većina dosad poznatih memoara vezana uz Nezavisnu Državu Hrvatsku nastala nakon 1945. godine, “Zašto sam danas u tuđini” napisan je još 1930. godine, dakle u razdoblju kada je ustaška organizacija bila u samim začecima. Osim toga, “Zašto sam danas u tuđini” rukopis je aktivista, a ne ideologa i visokorangiranoga dužnosnika poput Slavka Kvaternika ili Mile Budaka. Naprotiv, Babić je bio formalno slabo obrazovana osoba koja je radila kao vozač u tvrtki Siemens, a Pospišil bravar. Memoari ilustriraju Babićevu i Pospišilovu transformaciju u profesionalne političke ubojice koji uživaju u opasnoj igri skrivača i u usmrćivanju svojih neprijatelja sjekirom, pištoljem ili eksplozivom. “Ha, tu smo, bit će veselja”, uskliknuo je Pospišil tijekom prepiranja s jugoslavenskom policijom.
Babić i Pospišil nisu bili nekakvi “no name” likovi u ustaškom pokretu. Mijo Babić je 1929. godine u Zagrebu izvršio atentat na Tonija Schlegela, ravnatelja Jugoštampe i glavnog urednika Novosti, lista sklonog kraljevskoj vladi. Zajedno sa svojim kolegama sudjelovao je u akcijama čiji je cilj bio destabilizacija režima, poput postavljanja bombe u kasarni žandarmerijskoga puka u Zagrebu. Nakon izvršenog atentata 1930. je pobjegao preko Sušaka u Italiju, a zatim brodom u Bugarsku, u Plovdiv. Ponovno se vratio u Italiju gdje je postao zapovjednik prvog ustaškog vojnog logora u Bovegni i osoba od Pavelićeva povjerenja, a negdje u to doba sud u Beogradu osudio ga je u odsutnosti na smrtnu kaznu. Mijo Babić se u travnju 1941. godine vratio u Nezavisnu Državu Hrvatsku gdje je imenovan povjerenikom Glavnog ustaškog stana, poglavnikovim pobočnikom, a u lipnju 1941. unaprijeđen je u ustaškog satnika te je ubrzo nakon toga postavljen za prvog zapovjednika svih ustaških logora u NDH. U ljeto 1941. odlazi u Hercegovinu gdje je već početkom srpnja poginuo u sukobu s četnicima u Berkovićima pokraj Stolca.
Njegova nasilna smrt pretvorila ga je u mučenika i uzor za pripadnike Ustaške mladeži, a državni pogreb iskorišten je za rekonstituciju ustaške zajednice kao zajednice žrtvovanja. Zvonimir Pospišil je s Babićem sudjelovao u atentatu na Tonija Schlegela pa su zajedno pobjegli u Italiju, a zatim u Bugarsku. Kada se vratio u Italiju, postao je Babićev zamjenik u prvom ustaškom logoru u Bovegni da bi se 1932. godine prebacio u ustaški logor Janka Puszta u Mađarskoj gdje je vodio obuku u gađanju i montiranju mina. Bio je jedan od sudionika u atentatu na kralja Aleksandra, no Francuzi su ga uhitili i 1936. godine osuđen je na doživotnu kaznu zatvora s prisilnim radom.
Pospišil nije dočekao “rađanje” NDH. Umro je od posljedica operacije slijepog crijeva u francuskom zatvoru Maison Central de Caen u kolovozu 1940. godine. U Janka Puszti je nastala i čuvena zajednička fotografija na kojoj poziraju trojica poznatih terorista: već osvjedočeni Babić i Pospišil, a u sredini VMRO-ovac Vlado Černozemski koji će uskoro u Marseilleu presuditi kralju Aleksandru Karađorđeviću.
Doba ekstrema
Bilo je to doba ekstrema, kako bi rekao Eric Hobsbawm. Slike prevrnutih stolova ispred popularne kavane Corso, demonstracije i fizički okršaji demonstranata s policijom, uništavanja kraljevih slika i učestale žandarmerijske ophodnje gradskim ulicama postali su redovita kulisa zagrebačkih kasnih 20-ih i ranih 30-ih godina. Hici iz revolvera srbijanskog radikala Puniše Račića 20. lipnja 1928. u Stjepana Radića i prvake HSS-a, usred jugoslavenske prijestolnice, prebacili su okvir i sadržaj političke borbe na gradski asfalt. U demonstracijama koje su u Zagrebu uslijedile odmah nakon atentata u Narodnoj skupštini došlo je do sukoba između demonstranata s jedne te vojske i žandarmerije s druge strane.
Tom su prigodom ubijena trojica mladića – Krešimir Jerbić i Đuro Bjeloš iz pravaške mladeži i Hrvatske nacionalne omladine (Hanao) te Vladimir Majcen iz mladeži Hrvatske seljačke stranke. Sprovod tih žrtava održan je 24. lipnja 1928. godine, dan poslije pogreba Đure Basaričeka i Pavla Radića, prisustvovalo je oko 2000 ljudi, a među govornicima su bili Ante Pavelić i Gustav Perčec, koji će uskoro postati čelni ljudi ustaškog pokreta. Međutim, nisu mirovali ni hrvatski radikali. Samo četiri dana prije smrti Stjepana Radića pripadnik omladine HSS-a, Josip Šunić, ubio je iz revolvera na uglu Jelačićeva trga prema Jurišićevoj ulici srpskog novinara Vladimira Ristovića koji je u beogradskom polutjedniku Jedinstvo još prije krvoprolića u Narodnoj skupštini javno pisao da treba ubiti Radića.
Babićeva i Pospišilova sjećanja predstavljaju zanimljiv, iako deskriptivan i subjektivan, uvid u političko-društvene događaje u Zagrebu tijekom 1920-ih godina. Nenamjerno, ali precizno oni dokazuju kako – unatoč velikosrpskom stisku – ustaštvo nije imalo uporište u tadašnjoj Hrvatskoj. Mijo Babić opisuje svoj dolazak u Zagreb kao razočaranje jer se nadao naći “same čelik Hrvate”, a umjesto toga je naišao na ljude koji nisu bili spremni na žrtvu za narodnu stvar, nego su se međusobno svađali. “I Moje veselje što sam otišo iz “Vlaškoga kraja” brzo nestalo, jer Mi se činilo da je Zagreb kriv, što Hrvatska nije slobodna”, piše razočarano.
Uostalom, u percepciji budućeg zapovjednika ustaških logora i obični Hrvati su neprijatelji. Babićevo pisanje otkriva kako se ustaški pokret još i prije negoli je formalno osnovan, kako je ustvrdio, nije borio samo protiv Beograda i Srba kao etnički različitih neprijatelja (Vlaha), već i protiv vodećih hrvatskih političara, ponajprije onih iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) čiji su vođe portretirani kao izdajice nacionalnih interesa.
“Znao sam, da s vlasima nema ništa milom, jer su veliki protivnici naši i još veći lažovi. I onda došla izdaja, ljutio sam se, najrađe bi ga ubio [Stjepana Radića], da sam imao sigurnog prijatelja. Sve se ovo nakupilo u Meni već davno, znao sam da je slavosrb zato sam ga mrzio”, piše Mijo Babić. Pa detaljno opisuje koliko se duboko razočarao u Stjepana Radića: “Mjeseci su brzo prolazili i godine, nada Mi bila da će Stipa štogod učiniti, samo Mi se nije sviđalo, što je kupovo tambure i note, umjesto oružja. Što nismo učinili Mi, učinio Puniša. U duši sam se veselio, da je uredio najvećeg kukavicu, što ju je upoznala povijest Hrv. naroda. Smatrao sam da smo dobili dvostruku korist, jer nestalo je jadnika i lažova koji je samo varao narod, a bio sam i uvjeren da Hrvatski narod će dobiti bolje i borbenije vodstvo koje neće kupovati tambure, nego oružje”, blagoslovio je budući ustaša Babić srpskog ubojicu Račića.
A Pospišil je još jednostavniji:
“Želju sam imao stupiti u neku hrvatsku stranku kao omladinac gde bi imao prilike se naplatiti srbima i jugovincima koje sam imao od uvijek pun nos”. Zato eto mene među Pravašima sa kojima sam spreman deliti dobro i zlo za oslobođenje mile nam domovine Hrvatske, i za koju čemo se boriti ako zatreba do poslednjeg daha”. Prilika se brzo pojavila.
U Zagrebu su u razdoblju između dva svjetska rata djelovala dva velika novinska poduzeća. Tipografija d.d. Zagreb osnovana je 1920. godine i izdavala je tri dnevna lista – Jutarnji list i Večer u visokim nakladama od 30.000 primjeraka te Obzor koji je imao manju nakladu, ali i tradicionalni ugled među građanskim intelektualcima. Tipografijin konkurent Jugoštampa izdavao je Novosti, dnevnik povezan s režimom u Beogradu.
Ubijen pred kućnim pragom
Uvođenjem diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. počinje niz politički motiviranih ubojstava na zagrebačkim ulicama. Uvertiru u krvave političke obračune predstavlja atentat na utjecajnog novinara poduzeća Jugoštampa i podržavatelja diktature Antuna Schlegela u ožujku 1929. godine, koji je ubijen pred svojim kućnim pragom u Deželićevu prilazu. Kraljev posjet Zagrebu najavljen je 1929. godine, ali je zbog nesigurnosti nakon atentata na Schlegela i diverzija na prugama odgođen. Poslije, u veljači 1931., u Dalmatinskoj ulici u samom središtu Zagreba po nalogu vlasti izudaran je štapom po glavi i smrtno ranjen član Hrvatske stranke prava, albanolog Milan Šufflay.
Schlegela je ubio Mijo Babić:
“Potegnuo sam brzo revolver koji sam imao u unutrašnjem đepu zimskoga kaputa, a mali “valter” 30 od 6 m u vanjskom đepu za rezervu. Bio sam udaljen koji 5-6 koraka kad sam stao, brzo sam ga dignuo na oko i čekao trenutak da Mi se zgodnije okrene leđima prama Meni. Kad sam opazio da se uhvatio za kvaku, pomislio sam “dosta si zla učinio!” stisnuo zube i odmjerio koso od desna na lijevo prama lopatici i srcu, potegnem otponac i bum! odjeknulo u mirnoj ulici i noći, pritisnem još da ću pucati u prsa ali ne pali. Od ljutosti prošla Me vručina, povučem rukom da ga napuni, ali zaglavio naboj. Čim sam opalio Šlegl se okrenuo brzo, licem prama Meni. Gledao Me zato sam htio u prsa još pucati. Onda se počeo spuštati na koljena”.
Babić opisuje kako je pravi ubojica postao 1928. kada je, početkom listopada, dobio u podrumu od Marka dva revolvera i dvije bombe, “a nema novca za kojeg bi ubio čovjeka ako Mi nije ništa kriv. Ali za Slobodu? postreljao bi pol svijeta kad bi mogo, zar Mi moramo uvjek biti robovi? to je laž, jasam uvjeren da će biti sloboda, samo ako bude sloge u Hrv. narodu, a tko neće slobodu? tome dati kuglu, pa makar nas pola izginulo u međusobnoj borbi. U borbi za slobodu nemam srca, ni za sebe, a ne još i za protivnika, izdajicu?”, napisao je 1930., a to bi mogao biti i epitaf Mije Babića i Zvonimira Pospišila.
wpDiscuz