Jugoslavenski nogomet iznjedrio je mnoge velike majstore, igrače o kojima se i danas s poštovanjem priča, koje se pamti, koje voli bez obzira na našu sudbinu da prebroje krvna zrnca i vide tko je tko i tko je što… No, niti jedno ime (i prezime) ne izaziva toliko kontroverzi kao Milko Đurovski.
Potpuno drugačiji od drugih. Mangup, otpadnik, prevarant, umjetnik lopte, rušitelj tabua u svim sferama života, ili kako je jednom napisao nizozemski novinar Marko Timmer, “nezaboravan, neponovljiv, nepodnošljiv, briljantan koliko i lijen”. Čovjek koji je prodrmao bivšu Jugoslaviju prelaskom iz Crvene zvezde u Partizan. Bio je to najsenzacionalniji transfer iz Vardara u Triglav, koji i danas postavlja pitanje – Zašto? Svojevremeni neponovljivi as i modna ikona za “Glas Srpske” u svojevrsnoj životnoj ispovijesti otkriva da mu je žao zbog još jedne stvari, koja bi nesumnjivo izazvala dodatne polemike, koje su ipak skica za portret ovog vječnog dječaka juga. nogomet.
– Žao mi je što nisam igrao za Hajduk. Govorim o sportu. Tada me htio Ante Mladinić. Nakon Zvezde u bivšoj Jugi za mene je Hajduk najveći klub. Ne znate da sam odbio putovati u Milano protiv Intera dok je trener bio Branko Stanković. Mogao bih onda u Split. Ipak, bata Stan nije ostao u lošem sjećanju i već iduću utakmicu me tjerao da igram – rekao je Đurovski.
Riječi su tekle same od sebe.
– “Billy” ima sjajne navijače, ali oni bi se danas htjeli miješati u upravljanje klubom, slično je i u Zvezdi i Partizanu. Ne u Dinamu, tamo se sve posloži. Mamić se pobrinuo, ali su ga sklonili. Odrazit će se to i na hrvatsku reprezentaciju. Sada će polako padati. Naš problem je mentalitet. Kad sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije, išli smo na ta druženja da se malo zabavimo. Hrvati su u početku bili drugačiji, uspjeli su, ali isti je mentalitet, prije ili kasnije ćeš doći do toga. Teško će se u budućnosti opet nešto napraviti, jer nam je mentalitet grozan – kaže Milko.
GLAS: Ti si Zvezdino dijete. Što je za vas Crvena zvezda?
ĐUROVSKI : Zvezda je za mene svetinja, ali Zvezda do 1991. Zvezda me je “napravila”, zbog nje si došao, jer me je ona stvorila. Volim Zvezdu. Morate shvatiti, u bivšoj Jugoslaviji ako igrate za Zvezdu, to je vrh, ne morate igrati ni za koga drugog, kao što je Real Madrid, takvi bakreni… Garantiram vam da će mnogi Španjolci, Talijani, nema veze, dao bi sve u to vrijeme da igra za Zvezdu.
GLAS: Dobro, a zašto ste onda prešli u Partizan?
ĐUROVSKI : Dok postoje Zvezda i Partizan uvijek će pitati zašto sam to napravio. Sve je tu, ali najviše od svega je da sam bio drugačiji. Novac me tada nije zanimao. Dinamo mi je dao kuću na Pantovčaku. Htio sam da me pamte, tako sam mislio u to vrijeme. Uvijek je tada bilo u Zvezdi, dođe igrač sa strane i daju mu sve, a naša djeca neka čekaju.
GLAS: Za koga navijate u derbiju, kada igraju Crvena zvezda i Partizan?
ĐUROVSKI : Uvijek navijam za Zvezdu. Recimo, u vrijeme kad sam igrao u Partizanu, kad je završila utakmica, ako smo igrali u isto vrijeme, uvijek sam pitao što je Zvezda napravila. Ja sam Zvezdas diehard i ne mogu da navijam za Partizan. Bio sam četiri godine u Partizanu, pa mi je i on simpatičan, ali to se ne može mjeriti s tim koliko volim Zvezdu.
GLAS: Kako se odvijala ta saga prije vašeg potpisa?
ĐUROVSKI : Bio sam u Pragu 15 dana i čekao sam da mi ovi iz Partizana prebace novac. Sa mnom je tada bio samo jedan Mile Fosna da mi sredi novac, a tu je bio još jedan njegov prijatelj koji me čuvao. Poslije smo bili u Titovim lovištima u Osijeku. Onda sam se vratio u Beograd i prvi dan sam otišao u Zvezdu da se pozdravim sa svima. Bili su to Cvele (Vladimir Cvetković) i Džaja (Dragan Džajić). Gledaju me. Cvele će odmah: “Aj, sjedni da se dogovorimo.” Koliko vam oni daju, mi vam duplo”.
Čitaj više
Nisu mi vjerovali kad sam im rekao da sam se došao oprostiti. Onda je Cvele opet nastavio: “Dali bismo ti duplo, ali sve lažne pare hahahah…” Oni iz Partizana su čuli gdje sam i krenuli u hajku. Policija se diže. Nakon toga su me odveli i nisu me pustili do jutra i ja sam prvi potpisao. Nakon toga idem u Zemun i zaspim. Budim se oko pola devet i čitam u novinama, a piše – “Milko Đurovski potpisao za Partizan!” Ne vjerujem, a onda sam rekao: “Oh?!” Nisam vjerovao u sebe dok nisam potpisao i onda je bilo gotovo.
GLAS: Biste li danas u ovim okolnostima prešli u Partizan?
ĐUROVSKI : Ne bih. Nije to više to. Negdje sam rekao: “Ni mrtvi u Partizanu”. Prvu utakmicu odigrao sam kao dijete, kao pionir, protiv Partizana. Nitko ne može voljeti taj klub kao ja. To više nije ta emocija, jer danas je bitan samo novac. Čini se da je Derby izgubio draž. Atmosfera nekad i sad ne može se usporediti.
GLAS: Što su Vam brat i otac rekli nakon prelaska u Partizan?
ĐUROVSKI: Stari i Boško mi ništa nisu rekli. Boško je u klubu rekao da tu ne može ništa. Nas dvije smo, recimo, rijetko bile cimerice. Sjećam se da smo jednom otišli u Englesku na turneju na mjesec dana, igrali smo dosta prijateljskih utakmica, Swansea, Nottingham, Watford, VBA… Rukovali smo se odmah nakon utakmica. Poveo nas je trener Branko Stanković, a pivo su nam ostavili u svlačionici, a bilo ga je koliko hoćeš. Isto je i s Englezima, ubijaju se pivom poslije utakmica. Ovi stariji igrači su bili ološi. Kažu mi kad uđem u garderobu i popijem piće da ga imamo i u autobusu. Vjerovali su mi samo zato što su znali da ja to mogu. Napunim torbu i odnesem je u autobus. Uvijek sam sjedio otraga s njima i tamo smo pili. Kad dođemo u hotel, nosimo pivo sa sobom. U sobi smo bili Boško i ja. On je profesionalac. Oko pola jedanaest bila je kontrola, Ulazi Bata Stan i kaže: “Ooo, spavaš li već?!” Dok kontrolira sobu ugleda torbu i kaže: “Čija je?” Rekao sam da je moj. Kad je otvorio vrećicu izvukao je praznu limenku i pitao me što je to? Rekao sam mu da skupljam prazne limenke, a on je opet izvukao ostale i pitao: “A ti skupljaš pune?” Nakon što je Boško dobio kaznu od 300 funti, jer je profesionalac i dobiva novac, a ja sam bio klinac. Boško je pitao patra Staneta zašto je samo njega kaznio, a on je odgovorio da meni ne može uzeti.
GLAS: Branko Stanković je bio “čvrste ruke” .
ĐUROVSKI : Znala su se pravila. Na primjer, htio je da svi nosimo odijela. Recimo, na sprovod Dragana Mancea išli smo u odijelima. Bio je fit i svako je jutro šetao psa uz Dunav. Volio je raditi. Na zagrijavanju je uvijek trčao ispred nas. Idemo krug po krug, deset krugova, on ne odustaje. On je na čelu, pa kako da odustanem?
GLAS: Kad ste iz Partizana otišli u Groningen, jesu li vas voljeli Nizozemci?
ĐUROVSKI : Znate li da smo mi tamo bili treći? Borili smo se do posljednjeg. Izgubili smo od Feyenoorda, sudac nas je pokrao. Poslije smo pobijedili PSV, ali koliko vrijedi. Imali smo jako dobru momčad. Kad smo išli na pripreme, objasnio sam Nizozemcima da se moramo više družiti. Naučio sam ih da plaćaju svoje piće, a ne svačije. Pa mi onda kažu: “Ne, ti plaćaš, ja plaćam, on ne plaća, a on pije džaba.” Rekao sam: “Tko si ti dovraga!” Onda smo otišli na roštilj i shvatili su da je najvažnije da smo jedno.
GLAS: Sigurno je tu bilo mnogo anegdota?
ĐUROVSKI : Naravno da ne. Jednom smo u Marbelli usred sezone bili u hotelu s tri kata, a mi na prvom. Nizozemci ne znaju te trikove. Prelazimo ogradu, ja prvi pa oni za mnom, pa idemo u grad. Bit ćemo u gradu do četiri ujutro. Trener nas prekida i gleda kako se pentramo kroz granje da se vratimo. Sedam-osam dana tako. Bio je inteligentan, sjedio je u hodniku i govorio da ide spavati. Nakon što smo došli u Nizozemsku, rekao je da nas je provalio, pa je otišao spavati da ne polomimo noge.
GLAS: Domaći mediji su vas prozvali “umjetnikom koji puši”.
ĐUROVSKI : Pušio sam u poluvremenu. Rekao sam ono što ljudi vole čuti. Pio se viski, ali uglavnom mali “tuborg”. U Nizozemskoj se pilo malo pivo. Ljudi misle da smo bili pijani, ali pili smo nakon utakmice. Nizozemci su me nakon 30 godina dočekali gotovo kao kralja, toliko dugo nisam bio. Namjerno se slikao s njima i s cigarom. Nisam mislio. Navijači me kuhaju jer volim pivo i sjedim s njima u naručju. Ja sam njihov, nisam uobražen.
GLAS: Suigrači u svim timovima u kojima si igrao su te nevjerojatno cijenili.
ĐUROVSKI : Znalo se dogoditi da me ne bude na treningu i po dva dana. Nenad Bjeković, koji je tada bio trener Partizana, pitao je igrače što ćemo, a svi su stali na moju stranu i rekli da moram igrati i da im trebam. Tako je bilo i u Nizozemskoj. Utorkom nisam trenirao, radio sam malo kondicije, popodne težak trening, u srijedu sam imao slobodan dan, četvrtkom sam malo trenirao i onda je došao petak. Pitaju igrače i svi kažu: “Milko mora igrati!” Ako te igrači kuhaju, ti si kralj. Evo primjera Predraga Mijatovića. U moje vrijeme bio je nekako antipatičan. Nije igrao, bio je klinac. Nikad mi nije bilo dobro s njim, pa on je tada bio klinac. Pixies također. Kad sam došao, zazirao je od mene. Kad smo išli na slikanje, nije smio doći dok mu nisam rekla da može.
GLAS: Kako biste sebe opisali kao igrača?
ĐUROVSKI : Bio sam igrač koji je znao koliko i on. Sve sam ti rekao. Ako sam puno trčao, bio sam umoran i tada sam bio beskoristan. A oni koji ne znaju, normalno je da moraju trčati. Kad dobijem loptu, pokušam nešto napraviti. Stanem, odmorim se i idem dalje. Svatko igra ono što zna. Što ja moram trčati kad zabijem gol, dva. Kad dobijem loptu, samo vidim gol i pokušavam doći do njega najkraćim putem. Za mene Ronaldo nije igrač. Ako je nespreman, nema pojma, a Messi je majstor koji može igrati do 50. godine.
GLAS: Možete li objasniti svoju maštovitost na terenu?
ĐUROVSKI : Imao sam školu nogometa, ali neke stvari ne znam pokazati. Valjda to dolazi samo od sebe, recimo taj dribling. Pitao sam Šekija kako je driblao, ali valjda ti dođe u trenutku. Bilo je situacija da sam bio na pravom mjestu i zabio gol, ali ne znam kako. Odem i vratim se, ali uvijek sam na pravom mjestu, ne mogu to objasniti, ali mogu, na primjer, primiti loptu.
GLAS: Kako gledate na Luku Modrića, najboljeg igrača s ovih prostora?
ĐUROVSKI : Modrić se generalno ne može mjeriti s Pižonom. Pigeon je tri klase bolji od njega. Kad gledam te igrače, ne znam što ljudi vide u njima. Nitko nije realan. Svi u komandi imaju identičan stav, kao da im je netko rekao da tako mora biti. Drugačiji sam.
uši
GLAS: Bili ste dobri s Nebojšom Vučićevićem. Kako ste primili vijest o Ušketovoj smrti?
ĐUROVSKI : Ima nešto nevjerojatno. Imam njegov poziv u telefonu, bio je 9. mart prošle godine, a dva dana kasnije je umro. Kad mi poslije deset navečer zazvoni telefon, znam da me netko zove odozdo. Gledam, vidim Uši. Razmišljam da li da ga zovem ili ne, rekoh da mi valjda hoće pustiti neku glazbu. Javio sam se i ispričali smo se. Dva dana kasnije mi je rekao da je otišao na Ušku… Kako bih požalio da se nisam javio…
Hula-hopke
GLAS: I vi ste svojevremeno diktirali modne trendove, prvi ste nosili duge čarape.
ĐUROVSKI : Bio sam u vojsci i vratio se u Partizan potpuno nespreman. Pitam jednu od ovih sportašica, da ja nosim tajice, kako bi to bilo, kažu super je, grije te. Vani je 30 stupnjeva, a ja nosim te duge čarape protiv Sarajeva, prvi put, onda sam počeo nositi neke šarene da bude drugačije. Ja sam prvi nosio rep, pa sam se slikao. Htio sam cipele prvo obojati u crveno, ali mi nisu dopustili. Potpisao sam ugovor u Groningenu u poderanim trapericama.