Klizno komuniciranje

U siječnju 2002. godine biskup John McAreavey iz biskupije Dromore u Sjevernoj Irskoj održao je govor na sprovodu svećenika Malachyja Finnegana, premda je znao za vjerodostojne informacije da je Finnegan za života zlostavljao dječake. Finnegan je preminuo kao neosuđen čovjek.

U svibnju 2021. godine nadbiskup Đuro Hranić iz Đakovačko-osječke nadbiskupije u Hrvatskoj održao je govor na sprovodu svećenika Zlatka Rajčevca, premda je znao za vjerodostojne informacije da je Rajčevac za života zlostavljao djevojčice. Rajčevac je preminuo kao neosuđen čovjek.

Tijekom govora na posljednjem ispraćaju svećenika Finnegana sjevernoirski biskup McAreavey u jednoj se rečenici osvrnuo na mračnu i javnosti nepoznatu biografiju pokojnika: na odru mu je poručio da je imao “nepriličan” odnos prema djeci.

Tijekom govora na posljednjem ispraćaju svećenika Rajčevca hrvatski nadbiskup Hranić u jednoj se rečenici osvrnuo na mračnu i javnosti nepoznatu biografiju pokojnika: na odru mu je poručio da se “morao nositi i s veoma neugodnom optužbom, zbog čega si krvario, ali si ostao miran i uspravan, ne zamjerajući onima koji su te u svojoj nevolji optuživali”.

U ostatku govora biskup iz Sjeverne Irske birao je riječi. Nije hvalio pokojnog pedofila, ali ga nije ni kudio.

U ostatku govora nadbiskup iz Hrvatske birao je riječi. Poručio je da je pokojni pedofil “volio svoje župljane”, da je bio “čovjek pun empatije, veoma osjećajan”, da je bio “u svemu veoma tih, ponizan i skroman” te da ga je “krasila plemenita i duboka, produhovljena i umjetnička ljudska duša”.

Početkom 2018. godine BBC-jeva emisija “Spotlight” završavala je priču o neosuđenom pedofilu Finneganu. Pitali su biskupa McAreaveya zašto je držao govor na njegovom sprovodu. Biskup im je odgovorio da je u međuvremenu “shvatio da je napravio pogrešku u procjeni”, da zbog toga “žali” i da takvo nešto više nikad neće ponoviti.

Početkom 2023. godine gore potpisani novinar završavao je priču o neosuđenom pedofilu Rajčevcu. Pitao sam nadbiskupa Hranića zašto je držao govor na njegovom sprovodu i zašto mu je uputio citirane riječi pune hvale. Nadbiskup mi na to pitanje nije odgovorio.

Na ovom mjestu završavaju sve frapantne sličnosti između priča o sjevernoirskom biskupu i hrvatskom nadbiskupu koji su u razmaku od 20 godina držali mise zlostavljačima djece.

Jer, nedugo nakon objave BBC-jeve emisije i žestokih kritika tamošnje javnosti zbog ovog konkretnog pogrebnog detalja, biskup McAreavey se ispričao i izjavio sljedeće: “Prateći medijsko otkriće koje je uznemirilo mnoge ljude u biskupiji i šire, odlučio sam odmah dati ostavku. U dogledno vrijeme pružit ću dodatne komentare.”

Nakon objave serije tekstova u tjedniku Novosti i žestokih kritika na izjave Hranića zbog deset puta brojnijih i gorih detalja od jednog pogrebnog događaja, na kojem je držao i neusporedivo strašniju posvetu od biskupa iz Sjeverne Irske, hrvatski nadbiskup se ispričao i izjavio sljedeće: “Nažalost, tek sam ovih dana, slušajući javno svjedočanstvo jedne žrtve, kao i glas crkvene i opće javnosti, preispitujući sebe samoga pred raspetim Gospodinom, uvidio koliko velik propust i pogrešku sam učinio vodeći brigu o svećeniku, a ne videći patnju žrtava i potrebu zaštite koju su od mene tražile.”

Nakon svega što je rekao i propustio napraviti kod Hranića je, za razliku od McAreaveya, izostao jedini mogući završetak rečenice: podnosim ostavku.

Paralelne priče gotovo nevjerojatne podudarnosti, koje zasad imaju potpuno različite epiloge u vezi sudbina dvojice visokopozicioniranih svećenika Katoličke crkve, ovdje su opisane kao praktična poduka o tome što doista znači preuzeti odgovornost, a što kukavički pobjeći od nje. Skicirane storije, k tome, daju odgovor na pitanje koje se poslije Hranićeve isprike žrtvama dominantno postavlja u hrvatskoj javnosti: Je li on bio iskren kad je izrazio žaljenje ili je neiskreno izrazio žaljenje u strahu od gubitka pozicije?

Odgovor glasi: to je pitanje potpuno nevažno. Nadbiskup se, nota bene, ispričao isključivo zato što je bio pritisnut i prisiljen, a ne zbog iznenadnog prosvjetljenja. Da je bio iskren, ne bi nekoliko dana prije održao onu skandaloznu konferenciju za medije na kojoj je govorio sve suprotno naknadnoj isprici. Da je doista shvatio što je napravio, onda bi se nakon isprike povukao s mjesta nadbiskupa.

Je li Hranić bio iskren kad je izrazio žaljenje ili je neiskreno izrazio žaljenje u strahu od gubitka pozicije? Odgovor glasi: to je pitanje potpuno nevažno. Nadbiskup se, nota bene, ispričao isključivo zato što je bio pritisnut i prisiljen, a ne zbog iznenadnog prosvjetljenja

Ono što je jedino važno u vezi njegove isprike jest činjenica da je Hranić sve priznao. Kad bismo se rukovodili sudbinom biskupa iz Sjeverne Irske i zakonima koje je propisao papa Franjo, jedina adekvatna posljedica njegovog priznanja trebala bi biti opoziv s nadbiskupske pozicije. Budući da Hranić barem zasad nije donio takvu odluku, o tome će odlučivati Vatikan, odnosno nadležni Dikasterij za biskupe. Na naše izravno pitanje je li Hranićeva isprika dovoljna da održi svoju poziciju, iz Apostolske nuncijature u Hrvatskoj prošloga utorka rekli su da im taj odgovor još nije poznat. To je naime isključivo na spomenutom vatikanskom tijelu, kojemu je i ovoga tjedna na zahtjev potpisanog novinara proslijeđen naramak informacija o Hranićevim postupcima koje su činile jezgru istraživačkog serijala tjednika Novosti. Radi se o informacijama koje Dikasterij većim dijelom dosad nije posjedovao.

Kad je Apostolska nuncijatura prije desetak dana prekorila Hranića zato što je cijelo vrijeme vjerovao zlostavljaču a ne žrtvi i time ga faktički prisilila da se ispriča, u priopćenju su poručili da je Hranićevo formalno postupanje, prijava policiji i Vatikanu, po dosadašnjim informacijama bilo u okviru zakonskih propisa i da izostanak njegove empatije prema žrtvama vjerojatno ne spada u krimen koji se može kazniti po kanonskom zakonu. “Suosjećanje se, naime, može samo očekivati i priželjkivati i ne može ga se nametnuti, a njegov izostanak sankcionirati, osim ako drukčije ne prosudi nadležni Dikasterij u Vatikanu koji će biti uredno obaviješten”, zaključak je priopćenja Apostolske nuncijature u Hrvatskoj. Eto i konačnog odgovora na pitanje zašto je Hranić uputio onakvu ispriku. Zato što je shvatio da će nadbiskupsku poziciju možda sačuvati jedino ako naknadnom isprikom pokrije vlastitu bešćutnost. Tako je, u naletu kriznog komuniciranja, ispunio i formu i sadržaj, sve ono što je od njega očekivao Vatikan.

Za niske standarde Katoličke crkve u Hrvatskoj priopćenje nuncijature je izrazito dobrodošlo i ljekovito. Pitanje je, međutim, stoji li opaska iz tog dokumenta prema kojem se nepovjerenje prema žrtvama i svi potezi koji su uslijedili na temelju toga ne mogu sankcionirati po crkvenom zakonu. Pismo pape Franje “Poput brižne majke” iz 2016. godine, koje je prvi put u povijesti na jednom mjestu donijelo jasan set pravila za smjenu biskupa u slučajevima kad nesavjesno rukovode prijavama protiv zlostavljača, upravo se ponajviše referira na koncepte poput izostanka suosjećanja i nemara prema žrtvama.

Svega onoga što je Vatikan zamjerio Hraniću. Prema članku 1. toga apostolskog pisma, (nad)biskup “može biti zakonski udaljen sa svoje dužnosti ako je, zbog nemarnosti, učinio ili pak nije spriječio čine koji su prouzročili veliku štetu drugima, bilo da je riječ o fizičkim osobama bilo o svekolikoj zajednici. Šteta može biti fizička, moralna, duhovna ili materijalna”. Moguće ga je udaljiti i ako je “objektivno pridonio teškom umanjivanju marnosti koju od njega zahtijeva njegova pastoralna služba, čak i bez njegove teške moralne krivnje”. “Ako je pak riječ o zloporabi maloljetnika ili odraslih ranjivih osoba, dostatno je da nedostatak marnosti bude važan”, glasi treći stavak istoga članka.

Bez obzira na to što je poštivao formu i pod pritiskom župljana prijavio Rajčevca Državnom odvjetništvu, a potom i Vatikanu, navedena pravila mogla bi se odnositi na teške propuste koje je Hranić učinio pojedincima i sotinskoj zajednici. Nije riječ samo o izostanku suosjećanja, što se po nuncijaturi (možda) ne može sankcionirati, nego i o moralnoj, duhovnoj, a možda i fizičkoj šteti. Uvijeno priznajući da je manje vjerovao žrtvi nego svećeniku, Hranić je posredno priznao da je na onoj konferenciji za medije lagao kad je govorio da je ozbiljno shvaćao prijavu žrtvine majke. Nije pritom samo priznao da joj nije vjerovao, pa o tome naknadno lagao na presici, nego je priznanjem nametnuo još gori zaključak: činio je sve što je mogao da zaštiti svećenika. Posljedično, Hranić nije bio tek pasivno skeptičan prema optužbama, nego je aktivno forsirao vjeru u nevinost Rajčevca na štetu žrtve, njene majke i drugih osoba koje su ga prijavile.

Za potvrdu da Hranić treba odgovarati po navedenim člancima kanonskog zakona dovoljno se vratiti na njegovu izjavu sa sprovoda Rajčevcu. Ostavimo li po strani sve citirane pohvale iz tog govora, ostaje da je Hranić o pokojnom Rajčevcu rekao: “Morao si se nositi i s veoma neugodnom optužbom, zbog čega si krvario, ali si ostao miran i uspravan, ne zamjerajući onima koji su te u svojoj nevolji optuživali.”

Iz sadašnje pozicije u kojoj znamo da se Hranić ispričao zato što je više držao do svećenika i njegove priče nego do žrtve, ova rečenica treba predstavljati samu srž optužnice protiv njega. Raslojimo je: kad je pedofilu poručio da je ostao miran i uspravan i da nije zamjerao žrtvi, Hranić je morao znati da je to laž.

U izjavi za Globus krajem 2018. godine, gotovo u isto vrijeme kad je Hranić poslao izvješće u Vatikan o Rajčevcu, ovaj svećenik, koji u tom tekstu nije bio imenovan jer novinar nije imao dovoljno dokaza da ga razotkrije, poručio je da mu prijavitelji “žele napakostiti” i da se radi o “glupostima koje nemaju veze s istinom”. U odgovoru na optužnicu njegov je odvjetnik, moguće i financiran novcem Hranićeve nadbiskupije, početkom 2020. poručio da se “radi o progonu katoličkog svećenika te postupanju s namjerom da se baci ljaga na Katoličku crkvu”. Toliko o mirnoći, uspravnosti i nezamjeranju onima koji su ga “optužili u svojoj nevolji”.

Od ovakve dirljive obrane preminulog svećenika još je gora ona s kraja rečenice. Kad kažeš da netko nekoga optužuje “u svojoj nevolji”, to s popriličnom sigurnošću sugerira da nevolja, poput psihičke traume, ima drugu genezu, nevezanu uz onoga protiv kojeg je optužba usmjerena. Uostalom, nekoliko dana prije isprike, na onoj konferenciji za novinare, Hranić je dao do znanja da je više vjerovao svećeniku koji mu je, kad ga je suočio s optužbama, rekao da je žrtva imala psihičke poteškoće zbog drugih razloga koji nisu imali nikakve veze s njime. Dapače, on joj je pružao duhovnu potporu kad je bila “u svojoj nevolji”.

Majka iste žrtve otkrila je pritom Hraniću još u listopadu 2016. godine da je Rajčevac djevojčici koju je zlostavljao “pokazivao fotografije golih ženskih aktova i komentirao kako se koji oblik tijela zove”. Unatoč tom saznanju, Hranić je na njegovom sprovodu rekao da ga je “krasila plemenita i duboka, produhovljena i umjetnička ljudska duša koja se pretakala u stihove, pisala pjesme i povremeno slikala”. Upitan zašto je to rekao, odgovorio je da “imate više crteža, slika koje je on napravio i to sam istaknuo da je kao čovjek on stvarno pisao pjesme i slikao”. I da je doista “volio svoje župljane”.

Cijeli Hranićev govor na sprovodu bio je za istu majku žrtve toliko šokantan i odvratan da je skoro istoga dana zbog njega poslala mail tadašnjem zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću, u to vrijeme i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, sve s dokazima protiv kolege iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Nadala se da će on nešto poduzeti. No Puljić joj nikad nije odgovorio, kao uostalom ni potpisanom novinaru.

Nije se dakle radilo samo o teškom nemaru, što je prema onom papinskom pismu dovoljan uvjet za uklanjanje bilo kojeg biskupa, već i o kreiranju “moralne i duhovne štete fizičkim osobama i svekolikoj zajednici”.

No ovo je samo omanji detalj obilja teških propusta koje je Hranić svojom isprikom izravno ili neizravno priznao. Propusta koji se u Dikasteriju za biskupe ne bi smjeli tek tako anulirati nadbiskupovim iznuđenim žaljenjem.

Kad se ispričavao, Hranić je rekao da je uvidio svoje pogreške tek kad je poslije konferencije za medije čuo javno svjedočanstvo jedne žrtve. Priča iste žrtve Hraniću je preko njene majke – sa znatno gorim detaljima! – bila poznata još od listopada 2016. godine

Kad se ispričavao, Hranić je rekao da je uvidio svoje pogreške tek kad je poslije konferencije za medije čuo javno svjedočanstvo jedne žrtve. Priča iste žrtve Hraniću je preko njene majke – sa znatno gorim detaljima! – bila poznata još od listopada 2016. godine. Ta spoznaja trebala bi ukloniti svaku sumnju da je isprika bila iskrena. Ispričao se na kraju i zato što “dotičnoga osumnjičenog župnika nije uklonio sa župe za vrijeme trajanja istrage” i zato što je sada “bolje shvatio koliko je važno da žrtva bude u središtu našeg odgovora na dojavu o zlostavljanju te da prema osumnjičenima za kažnjiva djela treba postupati odlučno u skladu s važećim crkvenim odredbama”.

Valjda je svakom polazniku prve godine bogoslovije poznat set pravila prema kojima biskup ima diskrecijsko pravo maknuti svećenika u bilo kojoj fazi vlastite predistrage, koja je u ovom slučaju pokrenuta krajem 2016. No nekoliko dana prije isprike Hranić je na konferenciji za medije hrvatsku javnost najmanje pet puta uvjeravao u potpuno suprotnu praksu koja ga je ograničavala da ga makne iz javnosti: da Katolička crkva “načelno”, “nužno”, pa čak i “u pravilu” čeka “podizanje”, odnosno “potvrdu” optužnice državnih institucija. Iz njegovog postupanja i suprotstavljenih izjava koje je dao u razmaku od samo nekoliko dana nameću se dva zaključka: ili je lagao ili sve do prije nekoliko dana nije bio upućen u vlastiti posao.

Ako je ipak bio neupućen, čovjek s vatikanskom doktoratom razotkrio se kao potpuni diletant. Pokazao je neoprostivi “izostanak marnosti”, koji se može sankcionirati temeljem onog papinskog pisma. Nadalje, moralnu i duhovnu štetu pojedincima i zajednici nanio je kad je, osam mjeseci poslije prijave, usred crkve u Sotinu pohvalio Rajčevca i optužio žene koje su ga prijavile za klevetu. Istu štetu nanio im je zato što je nakon prijave najmanje četiri puta držao misu s Rajčevcem, ponekad i u prisutnosti ministrantica, čime im je dao do znanja da njemu vjeruje više nego njima. Istu štetu nanio je zajednici u Sotinu i Opatovcu zato što je zlostavljača ostavio u tim župama još tri i pol godine nakon prijave, ugrožavajući tako i drugu djecu.

Uzrokovao je moralnu i duhovnu štetu i kad je na konferenciji za medije odgovornost sa sebe na razne načine redom prebacio najprije na žene koje su prijavile Rajčevca, zatim na državne institucije, potom na Kongregaciju za nauk vjere u Vatikanu, pa čak i na drugog svećenika zlostavljača, Zvonimira Kurečića… Nakon svega napisanog, valja još jednom podsjetiti da je biskup iz Sjeverne Irske John McAreavey podnio ostavku samo zato što je držao govor na sprovodu neosuđenog pedofila. Hranićeva isprika, u najkraćem, nije i ne bi trebala biti dovoljna.

Hrvoje Šimičević l novossti