Ovaj mjesec provodim izvan Bosne. Na književnoj sam rezidenciji u Sloveniji, u Novom mestu, gradiću na Krki, mirnom i uspavanom. Svaki dan šetam pored rijeke šetalištem dugim nekoliko kilometara, u blizini kojeg se nalazi šuma. Vrijeme je proljetno toplo, zrak miriši, zelena impozantna rijeka bljeska se na suncu, a ljudi koje srećem djeluju odmorno, nasmijani su i srdačno se pozdravljamo. Sve djeluje kao jednomjesečni odmor, što u suštini i jeste.

Od svih karakteristika koje dajem gradovima u kojima sam živjela ili koje sam samo posjetila, najvažnija mi je ona o stepenu srkletluka koji posjeduju. Tako su mi gradovi prvo srkletli ili nesrkletli, pa su onda lijepi kao Barselona ili inspirativni kao Istanbul. Srklet je inače turska riječ koju prevode kao „uzrujanost, muka, patnja ili tegoba”, ali svi mi koji je koristimo znamo da je ona uvijek to, ali i još nešto, ono što gađa u bit i izmiče pravom prevodu, ostavši uvijek nedorečeno. Kao što su to i ters i ćejf. Tako je meni Novo mesto potpuno nesrkletli na isti način na koji mi je bio i Strazbur, dok mi je Sarajevo, na primjer, potpuno srkletli, definicija grada – srkleta, od koje počinju sva druga mjerenja.

Psihološki popularnim jezikom rečeno, srklet bi bio onaj stalnopominjani stres. Razmišljam koliko je ljudi koji najviše zbog njega odlaze iz BiH, iako on ostaje skriven ekonomskim, političkim i egzistencijalnim razlozima. Koliko je taj sveprisutni stres u zraku, na ulici, prodavnici, parkingu, ispred škole, bankomata…, te stalni osjećaji iscrpljenosti, umora, prijetnje, opasnosti i beznađa do kojih dovodi, kriv za odlaske. Koliko ljudi nije otišlo prvenstveno zbog para ili boljeg školstva nego naprosto zato da bi se bolje osjećali kada ujutro izađu na ulicu?

Geografska psihologija i stalna prijetnja odlaska

U psihologiji se sve više pridaje važnosti zastupljenosti određenih psiholoških fenomena u odnosu na geografsku lokaciju – vezu između ljudske psihologije i određenih okolinskih faktora. Drugim riječima, kako mjesto u kojem živimo oblikuje ili djeluje na naše psihičko zdravlje i svjetonazor, gdje se ne misli samo na državu, grad ili selo, nego i komšiluk, tj. manju zajednicu prema kojoj možemo osjećati ili ne osjećati pripadnost.

U kontekstu domaćih pervertiranih vrijednosti u kojima je nacionalno-vjerski ključ osnovni kohezivni grupni element, nakon kojeg slijede svi ostali, osjećaj nepripadanja bi onda predstavljao dokaz mentalnog zdravlja. Ali kako je, psihološki gledano, osjećaj zajedništva veoma bitan za psihičko zdravlje, postavlja se pitanje šta s nama koji se ne osjećamo komotno unutar ovako postavljenih grupnih identiteta. Kako se to negativno odražava na naše psihičko zdravlje?

Selektivne migracije unutar geografske psihologije označavaju sredine u koje ljudi sele zato što smatraju da odgovaraju njihovom sistemu vrijednosti i najviše pogoduju razvoju njihove ličnosti. U tom smislu se može govoriti o psihološkim sličnostima ljudi koji žive na određenom mjestu i mogu se pratiti njihovi „mentalni trendovi” te predviđati ponašanja nakon nekog bitnog događaja u zajednici, poput zločina ili elementarne nepogode. Razvijaju se i aplikacije pomoću kojih je moguće predvidjeti i dominantne psihičke poteškoće određene lokacije, te pratiti porast depresije, suicidalnosti ili nasilnog ponašanja nakon nekog događaja poput kriminalnog čina ili elementarne katastrofe.

Ne znam koliko ekonomske migracije iz naše zemlje odgovaraju ovom konceptu, tj. u kojoj mjeri imaju veze sa sistemom vrijednosti i da li ljudi imaju privilegij da odaberu mjesto življenja ili im to odredi slučaj. Znam samo da veliki broj ljudi ne odlazi prvenstveno iz ekonomskih razloga već zato što više ne želi da živi u ovom političkom i društvenom sistemu koji ne odgovara njihovim vrijednostima, u nadi da će pronaći zdraviju sredinu za odrastanje svoje djece.

Ali ono što mi smeta već dugo vremena jeste tzv. narativ o odlasku mladih koji postoji u našoj javnosti, prave floskule o odlaženju s kojima mlade generacije odrastaju i posljedično se ponašaju u skladu s njima. Gotovo da se radi o pravoj „prijetnji odlaska”, da je tako nazovem, gdje se odlazak nameće kao jedina šansa, ne ostavljajući puno mjesta za ikakvu aktivnost u domaćem kontekstu. Na stranu sada što živimo u korumpiranom i nepotističkom društvu u kojem šansu dobijaju samo rijetki, ovakvim narativom se ona ubija u začetku i dodatno se polarizira besperspektivnost ovoga ovdje nasuprot „meda i mlijeka” onoga vani, utvrđujući potpuno crno-bijelu sliku. Pritom mladi ljudi uglavnom još nisu ni svjesni svojih vrijednosti ni toga šta žele postići u životu, te koje su im mogućnosti ovdje ili bilo gdje drugo i umjesto da im se prepusti da sami donesu odluku, pritisak odlaska im stalno lebdi nad glavom.

Raj na zemlji ili mjesto gdje nema srkleta?

U filmovima se raj na zemlji uvijek predstavlja u nekoj zemlji s tropskom klimom i morem, u koju se bježi od policije, stresa i problema te se happy end vidi u ostvarenju vizije ispijanja koktela na plaži do kraja života.

Međutim, prema istraživanjima ljudi su najsretniji u mjestima s umjerenom klimom, srednje velikim gradovima s dobrim javnim zdravstvom, školstvom, standardom i javnim prevozom, gdje je nizak stepen korupcije i kriminala. Ljudi koji žive u gusto naseljenim gradovima i velikim urbanim centrima imaju veći rizik od razvoja depresije i anksioznosti i puno su reaktivniji na stres od ljudi koji žive u selima – ustanovljeno je da imaju veću aktivnost u amgidali, koja je zadužena za emocionalne odgovore.

Ono što je veoma bitno, kažu, prisustvo je zelenila. Nama ljudima je zelenilo psihološki neophodno i ako ne živimo na selu, koristi da vikendom ili povremeno odemo u park ili na planinarenje jer zelenilo imunizira mozak od efekata stresa i djeluje pozitivno na kognitivne funkcije.

Sjećam se kako sam se loše osjećala u Dohi i kakva me melanholija obuzela pri pogledu na one moderne zgrade i betonska arhitektonska čuda kojima se toliko ponose, i to s punim pravom. Mislila sam tada da je „odsustvo historije” to što mi ih čini toliko neprivlačnim jer ništa nije bilo starije od nekoliko decenija. Danas znam da je to vjerovatno još više bilo odsutno zelenila koje je sveobuhvatno i koje povremeni palmoredi nikako ne mogu nadoknaditi. Možda se radi o nečemu genetskom, ne znam. Za razliku od pustinjskih nomada, ja sam dijete bosanskih šuma i rijeka, zelenilo mi je prirodni krajobraz i ne mogu bez njega.

U Novom mestu ima puno zelenila, ima čak i šuma, i moram priznati da mi to veoma godi.

Svako malo na portalima izađe lista s najdosadnijim ili najmanje stresnim zemljama na svijetu. U kalkulaciju ulaze različiti parametri i nekad je to kriminalna stopa, nekad standard življenja ili odsustvo prirodnih katastrofa. Jedna od posljednjih na koje sam naišla ovako reda zemlje, po stepenu odsustva stresa: Japan, Singapur, Češka, Slovenija, Portugal, Austrija, Danska, Irska, Novi Zeland i Island. Za neke od njih mi je više jasno zašto su tu, naročito za Novi Zeland i Island koje su inače u kolokvijalnom smislu zemlje – metafore odsustva problema i stresa. Nisam ih još posjetila, ali mi je savršeno jasno zbog čega su tu. Ali ono što stalno moramo imati na umu i zbog čega ovakve liste ne vrijede puno, jeste da uvijek, gdje god da idemo, vodimo i sebe. Nema te magične sredine niti tog društvenog uređenja koje će nam riješiti sve naše probleme, nema tog grada ili sela, pa čak ni pješčane plaže koja će nas zauvijek riješiti našeg srkleta.

Najveći razlog što ga ja sada ne osjećam nije toliko zbog toga što više nisam u Bosni, nego zato što život tokom književne rezidencije nije stvarni život. On prije predstavlja pauzu u životu, predah i odmor od svakodnevnice. Ljudi koji susrećem i koji žure na posao, u kupovinu, po djecu u školu ili idu platiti račune, vjerovatno osjećaju stres svakodnevnog života. Ja ovdje ništa od toga ne moram i zato je moja pozicija privilegirana. Kod kuće moram i zato mi i jeste srkletli. I samo je pitanje vremena kada bi mi realni život proizveo srklet i ovdje, kao i na svim drugim mjestima na planeti.

Jer srklet je tamo gdje je život i mjesta bez njega nema. Samo da postoje ona koja su puno manje i ona koja su puno više srkletli, e to je živa istina.

Emina Žuna, Prometej.ba