Foto: Anto Magzan

 

 

 

Marko Tomaš je rođen u Ljubljani, 1978. godine. Iako ga najviše znamo kao pjesnika, Tomaš je izvanredan i prozni pisac, publicista i dramski pisac. Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na više internetskih portala u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika. Kraće ili duže vrijeme živio je i radio u Kljajićevu/Somboru, Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu. Trenutno živi i stvara u Mostaru.

 

U trenutku dok pišem pitanja za ovaj intervju, navršava se godišnjica ruske invazije na Ukrajinu i nepristojno mi je ovaj razgovor otvoriti bilo čime drugim. Početak invazije je u potpunosti podijelio i onako podijeljeno bh. društvo, čitav jedan entitet na čelu sa Miloradom Dodikom opravdava invaziju, uz odlikovanje Vladimira Putina najvišim ordenom RS-a, što nas ponovo vraća na samu marginu historije. Gdje nas ovo vodi?

Pitanje zvuči kao da imam rješenje a, zapravo, samo su sumnje narasle. Pazi ovo, prošle godine mi, vidno indisponiran, prišao lik, novinar je, neću ga imenovati, i kaže – jebeš mi mater te oni naši komunisti nisu sve bili u pravu! E, tad se zamislim, i naljutim se, uspjeli smo upropastiti projekt koji se danas čini najvizionarskijim. Razvoj je tekao sporo, ali, ako mene pitaš, gledano iz sada, trebao je biti još sporiji. Pazi ovo, jasno je kao dan, tko uđe u tuđu kuću s puškom ne može nikako biti u pravu. Onda shvatiš samo jednu stvar – nemojte nas dirat. Ne znam tko smo mi, ali nemojte svega vam, mi smo i u tome ispali avangarda, prosuli krv trideset godina prije takozvanog civilizarnog svijeta i supersila raznih fela. Bojim se da će Nadrealisti opet ispasti u pravu – sad ćemo se mi ibretiti njima da koji im je đavo. U sukobu 1984. i Vrlog novog svijeta ja bih radije bio drogiran nego uhapšen, ali nek se i jedni i drugi nose, da prostiš, u pizdu materinu. Elem, nesvrstanost. Onaj psihopat iz Kremlja će ispast u pravu na koncu s obzirom tko po Europi dobiva izbore.

Nakon posljednjih izbora svjedočimo novom valu nacionalizma i različitih previranja kod nas, koje uglavnom producira SDA sa svojim satelitima, a onda ni drugi ni treći ne ostaju dužni. Bezbroj je primjera za to, a jedan od posljednjih je i pismo „zeničkih intelektualaca“ nakon predstave Zlatka Pakovića „Grobnica za Borisa Davidoviča kako je danas zidamo“. Kako bi po njihovim projekcijama trebala da izgleda građanska BiH i kako tumačiš to što im se priklanja veliki dio bošnjačke javnosti koja se zaista naziva građanskom?

Ono što bih ja htio je apsolutno irelevantno jer nije, kako bih rekao, parlametarno utemeljeno. Ono što se mora shvatiti jeste to da projekt razgradnje Jugoslavije ne može biti gotov dok se BiH ne raspadne. Pa živimo u dugačkom odumiranju, zbog idiota, da se razumijemo, koji neće da potpišu rezultate rata. Tako da je naše stanje primirje, a ne mir. A mir je pretpostavka prosperiteta. Evo vam Švedska – tristo godina bez rata. Nije danas pitanje tko što želi. Pitanje je povijesnog političkog paradoksa – tko je dozvolio da nam garanti mira budu partije koje su zemlju uvele u rat? To ti je kao da je NSDAP ostao na vlasti u Njemačkoj 1945.

Na Dan oslobođenja Mostara 14. februara gradonačelnik Mario Kordić je poslao poruku „takozvanim antifašistima, sijačima mržnje i podjele“ uz obrazloženje da to čine pod znakovima jugokomunističkog režima, jednog od triju suvremenih totalitarizama. Zašto Mostar mora da se odrekne svoje slavne antifašističke prošlosti i koliko su ovakve izjave glupe, a koliko podle i zlonamjerne?

Gledaj, meni je to bilo smiješno i žalosno jer, iako nije član partije i unatoč tomu što je pokrenuo masu dobrih stvari, govori ispred političkog projekta koji će uskoro vladati BH Hrvatima dulje nego su komunisti vladali SFRJ. Ako to nije totalitarizam, ja ne znam što je. Polupani lončići, ne krivim čovjeka, suštinski nije političar, svaka mu čast što za novu godinu upadne s bocom viskija na techno party, ali to ne znači da imaš pravo bit glup.

Partizansko groblje u Mostaru je svrstano među 11 najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evropi. Kako gledaš na to permanentno skrnavljenje partizanske nekropole i postoje li zaista dva Mostara, koja Bogdanović u „Ukletom neimaru“ opisuje: „…sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja, to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima…“

Gledaj, na razini koja je odmah ispod fontane, nalazi se ploča s imenom maminog adže Mustafe Repka, čovjeka kojeg su u 22. godini na smjeni nekakve straže zaklali četnici 1942. godine. Nisam siguran ni da je bio član Komunističke partije iako jeste bio pripadnik prvog mostarskog bataljona. Sunce mu, pa u partizanima nije bilo 20 posto članova partije, barem u početku. Ali ajd ti budali objasni da je netko dao svoj život da otjera silovatelje i koljače od svoje kuće i da čak nisu imali ni šansu postati nekakvi komunistički zločinci. Iskreno, ja sam za kompromis, neka svatko ima pravo poštivati svoje naslijeđe. Ne može drugačije, inače će biti po onoj imbecilnosti da ćemo se još ćerati, a ja bih da ljudi žive a ne da se ćeraju. Kad netko dođe u Mostar uvijek prvo odvedem ljude tamo, divan je pogled na grad, a tužan na našu verziju parka Guela i Vigelanda. Pa tu nema niti jednog ideološkog obilježja, nigdje petokrake, srpa, čekića, samo spomen na one koji bi, tako je to gospodin Bogdanović zamislio, voljeli da se druže s nama danas.

Mostar je u vijestima uvijek predstavljen kao grad slučaj u kojem se desilo nešto loše, a sve dobre stvari koje isključuju priču o međunacionalnim trvenjima prođu ispod radara. Zašto mediji tako oslikavaju Mostar? Kako tebi grad izgleda danas nakon toliko izbivanja i vraćanja?

Tu se vraćamo na priču o rastakanju Jugoslavije, odnosno BiH. Mostar je danas smetnja tom projektu, jer ako se tu pokaže da stvari mogu funkcionirati, postavlja se pitanje zašto nam je trebalo sve što se zbilo. Znači, mogli smo se dogovoriti a nismo, zbog koga, zbog čega. Obla – di – obla – da!

Krajem godine je bila premijera i nekoliko igranja predstave „Noć s Aleksom“, po tvom dramskom tekstu u režiji Ivice Buljana u HNK Mostar. Kako je došlo do ove saradnje i zašto baš Šantić?

Iz svih gore navedenih razloga. Mene je tu interesirao mehanizam revolucije. Ljudi danas više ne vide uzročno posljedične veze, isključivo se bave posljedicama. A pazi, imaš sad Šantića, Dučića, Ćovorića, Đikića, oni pjevaju o slobodi, naredna generacija koja pohađa mostarsku gimnaziju, Mitrinović, Žerajić i ekipa, uzimaju pištolje, vrše atentate, a dok oni to čine u istu tu školu idu Avdo Humo, Džemal Bijedić, Isidor Papo… To je jedna od stvari koja me tu zanimala. Onda, u drami samoj nemaš klasični dramski sukob, ali sukob se događa oko Šantića. Sukob, recimo, dvije vizije Jugoslavije, kad već dođe do ostvarenja Šantićevih žudnji, pojavljuju mu se dva bivša austrijska oficira, Krleža i Crnjanski, s dvije različite vizije budućnosti. Na koncu, čini se, da su svi oko Šantića ostvarili njegove snove, samo on nije.

U knjizi „Moja generacija“ Avdo Humo piše: „U svijesti Mostaraca je u središtu svih javnih zbivanja u kojima su učestvovali mostarski književnici Šantić, Ćorović, Dučić, Đikić, politički radnici, novinari i ljudi od ugleda bila ličnost Šantićeva, prvo pristupačna svima, koja je u svojoj književnoj riječi nosila poziv bratstva i koja je iznad svega u njegovim pjesmama iskazivala misli i osjećanja svog vremena i otkrivala istinu o njemu.“ Koliko se danas od toga sačuvalo i da li Mostar sada ima ljude koji zavrjeđuju i žive tu vrstu poštovanja i razumijevanja? U Jednom trenutku Humo opisuje kako im je kao klincima imponovalo da sretnu i pozdrave Šantića, ima li trenutno neko takav status u gradu?

Ajmo otvoreno, htio sam postaviti pitanje, kako smo od te prevratničke, ako hoćeš revolucionarne prošlosti, postali ovakve kukavice korumpirane malom udobnošću. Brinuo sam, ne mogu reći da nisam, interesira li to uopće ikoga danas. Ispostavilo se da itekako interesira, da je Mostar u BiH na izvjestan način svjetionik, a ne crna rupa. Mi još nismo okupirani, još uvijek raspravljamo oko principa što ćemo – kako ćemo. A taj status danas ne može nitko imati jer imamo osobne interese umjesto zajedničkih vrijednosti.

Pasionirano si pratio Svjetsko prvenstvo u Kataru, gdje su ponovo kulminirale tenzije među našim narodima i narodnostima. Srbi koji su navijali za hrvatske susjede su nazivani „ljubiteljima šahovnice, izdajicama i neprijateljima“, hrvatski navijači su imali nacionalistički okršaj sa golmanom Milanom Borjanom, a uspjesi su slavljeni i Thompsonovim pjesmama. Kako je došlo do toga da su od devedesetih, pa i ranije nacionalisti monopolizovali sport i šta bi se desilo da su u finalu zaista zaigrale Srbija i Hrvatska, kako si priželjkivao?

Znaš kako ti je to, iza svega toga stoji neostvarena ljubav. Ali nismo mi krivi, kriv je svijet u kojem anything goes. Sve je isto. E, to je problem. Politika istosti umjesto politike jednakosti je dovela do svakog belaja. Puno je interesantnije bilo nakon prošlog prvenstva kad Krstajić koji sluša Baju Malog Knindžu čestita Rakitiću ispod slike na kojoj je Ivan s Thompsonom. Eto, to je nova verzija love – hate odnosa. Uzori su nam ljudi koji ne razmišljaju jer je tako lakše.

Dosta si prisutan u javnosti i pored književnog rada, neprestano ukazuješ na anomalije u našem društvu. Je li moguće i je li moralno danas stvarati, a ne imati nikakav odnos i kritičan stav prema svakodnevnici? Ima li smisla estetika bez etike? Na čemu trenutno radiš?

Ma nemam pojma, naprosto sam se upetljao u to. Moja ideologija je, kao i većini zadnjih jugoslavenskih generacija, rock and roll. To je danas prilično anakrono, ali stvar je u tome da dok si živ braniš svoje pravo na postojanje i mišljenje. E, sad, drugi je par cipela to što ja mislim pa posljedično naiđem na zaključke koji su kontra mojih uvjerenja. A sasvim drugi je to što većina ne misli nego su uvjereni da su u pravu. Jebe mi se tko je u pravu. To nikad nikog nije usrećilo. Pusti me na miru i to je to.

Budući da ste jedan od najpopularnijih pjesnika sa zajedničkog kulturnog prostora i isto si prihvaćen na svakom pedlju našeg jezičkog područja, kako bi opisao Sedmu republiku?

A pripojio bih je onih šest. Proglasio pokrajinom, napravio omanji belaj da steknem strahopoštovanje i onda bih uspostavio kult ličnosti na neko vrijeme. Dok ne umre ta ličnost, pardon, ispričavam se, osobnost. A poslije nas – potop.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba