Hrvatska nogometna reprezentacija jeste nešto oko koga se okuplja najveći dio društva. To je tako i logično, prvo jer je nogomet uvjerljivo najpopularniji sport, potom jer ima rezultate koji gode nacionalnom egu i na kraju zbog toga što ona jeste bila ključni državni politički projekt u sportu još od devedesetih. Za razliku, npr. od jugoslavenskog doba u kojem je to bila košarkaška reprezentacija.
Čak sam i osobno, potaknut nekom ludom momčadskom energijom, još od Rusije zanemario sav taj nacionalistički kolorit oko reprezentacije i počeo se doista identificirati s njom, radujući se svim rezultatima. No, baš zbog tolikog utjecaja kojeg ima, zanimljivo je promotriti ideološke poruke koje se šalju prema javnosti, što je najbolje napraviti kroz komparaciju Ćire Blaževića i Zlatka Dalića.
Legendarni Ćiro i identifikacija s Tuđmanom
Ćirin poučak je zapravo indikativan jer je od čovjeka koji se do te mjere u javnosti identificirao s Franjom Tuđmanom, govorivši da je tražio da ovaj slobodno kiše pored njega jer želi dobiti i njegovu gripu i koji je organizirao da kompletna reprezentacija potpiše peticiju podrške pobunjenim generalima, došao do toga da je upravo ovih dana dobio nagradu ‘Vladimir Beara’.
I zasluženi je i prvi dobitnik te nagrade za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije, koju mu je dodijelio nedavno pokrenuto sportsko rekreativno društvo Srba u Hrvatskoj. Ćiro Blažević je, dakle napravio nevjerojatan i pozitivan obrat u društvenom javnom djelovanju, prepoznatljiv ponajprije od momenta kada je sudjelovao u reklamnoj kampanji SDSS-a za europske izbore, s porukom da su svi ljudi jednaki. Ukratko, teško da je mogao poslati veću poruku zajedništva i inkluzivnosti od te.
Poruke koje bi klerikalni pokret potpisao
Zlatko Dalić je nesumnjivo emotivan čovjeka, kao što je i Ćiro Blažević uostalom, i nesumnjivo ima razvijen nacionalni osjećaj. Čovjek je k tome napravio lijepu gestu jer je bolesnom Ćiri odmah nakon utakmice posvetio medalju za treće mjesto.
Što nas sve dovodi do ostalih momenata koji dolaze od strane samog Dalića i reprezentacije, a koje je u sinoćnjem Dnevniku HRT-a novinar u razgovoru s predsjednikom HNS-a Marijanom Kustićem naveo doslovno kroz Thompsonove stihove ‘vjera, ljubav i domovina’, a ovaj spremno prihvatio pitanje.
Naime, za razliku od devedesetih tijekom kojih je na prvom mjestu bila nacija, u ovoj fazi, ona je ostala i dalje prisutna, ali je prvo mjesto ustupila vjeri, sa svim porukama koje bi aktualni klerikalni pokret potpisao.
HDZ(ajednica) su svi građani Hrvatske
I istina jeste da je vidljiv manji utjecaj nacionalizma, da se vodilo računa da Thompson ne svira uživo, upravo iz razloga tog potrebe za tim mitskim zajedništvom i da poruke jesu donekle inkluzivnije. Očekivati uostalom da preko noći reprezentacija počne emitirati poruke poput one koje su demonstrirali reprezentativci Njemačke koji su na prvoj utakmici Svjetskog prvenstva istrčali s prekrivenim ustima zbog prosvjeda jer im je bilo zabranjeno nositi kapetansku vrpcu u duginim bojama jeste nerealno.
No, ono što bi bilo lijepo jeste to da shvaćanje zajedništva i inkluzivnosti nadiđe formulu zajedništva u okviru onoga što je HDZ pod tim podrazumijevao, kada je uostalom u ime stranke stavio riječ zajednica.
Jer zajednica, odnosno društvo, nije samo društvena, nacionalna, vjerska i svaka druga većina, nego su to svi građani Hrvatske, koji žele navijati za svoju zemlju i biti dio priče. Stoga bi bilo lijepo da se to i prepozna s vremenom i prestane tražiti neprijatelje među onima koji to nisu ili koristiti isključivo simboliku desnice očekujući da se svi identificiraju s njom.